„Twisted by the dark side, young Skywalker has become. The boy
you trained, gone he is... consumed by Darth Vader“, Yoda
Generalno,
u javnosti, među trenerima, sportistima, navijačima, pa i među sportskim psiholozima
mentalna snaga se doživljava kao pozitivan i poželjan skup karakteristika.
Konstrukt mentalne snage se savršeno uklapa u moderni doživljaj sporta,
vrhunskog naročito ali ne samo vrhunskog, i opštu sliku onoga kako bi pravi sportista trebao da izgleda i da
se ponaša. Izreka „No pain, no gain“ je aksiom, pravilo od kojeg ne odstupaju treneri
i sportisti. Sportisti koji se takmiče povređeni, neretko uz pomoć lekova za
ublažavanje bolova, stisnu zube i ne predaju mečeve zbog povrede smatraju se
herojima. One druge javnost doživljava kao slabiće, bezvredne šonje. Čak ih
optužuju i za narušavanje ugleda sporta! Setite se na koji način je kritikovan,
u štampi i od strane svojih kolega, Novak Đoković zato što je predavao mečeve
zbog zdravstenih problema. Poželjnim se smatra i da sportista ne pokazuje
emocije tokom igre. Suzdržanost Rogera Federera se u javnosti prikazuje kao
gospodstvenost, dostojanstvo i ideal kome treba težiti. A, kada se velikom
Rogeru desi da sebi da oduška i zaplače nakon izgubljenog finala Australian
Opena 2009. takva reakcija nailazi na podsmeh u javnosti, a novinari čak
počinju da se bave „evolucijom“ Rogerovih reakcija na poraze. Izdržati sve, po
svaku cenu, je imperativ u vrhunskom sportu današnjice!
U
prethodnom blog postu sam pomenula da se sportski psiholozi proučavanjem mentalne
snage sistematičnije bave tek nešto više od jedne decenije. Sva istraživanja
mentalne snage u sportu su usmerena na proučavanje korisnih efekata koje ovaj
skup karakteristika ima na sportsko izvođenje. Negativne strane mentalne snage
se tek uzgred pominju u svega par istraživanja. Pa, tako Levy i saradnici
(2006) izveštavaju da mentalno snažni sportisti pokazuju tendeciju da
ozbiljnije povrede doživljavaju kao blage, ređe se javljaju lekarima zbog
tegoba koje osećaju i neredovnije odlaze na terapije što ima negativan uticaj
na proces oporavka od povreda. Sličan zaključak izvodi i Crust (2008) i
postavlja pitanje da li je „No pain, no gain“ filozofija korisna u sportu,
odnosno da li bi bilo bolje da se kao poželjna komponenta mentalne snage
istakne teška odluka koju sportista donosi da prestane sa teningom i
takmičenjem kada oseti bol, zatraži medicinsku pomoć i fokusira se na proces
izlečenja.
Takođe,
mentalno snažne sportiste prema definiciji (Jones i sar., 2007;
Gucciardi i sar.,2008) karakteriše opsesivna želja za treningom, natprosečna
fizička izdržljivost i tolerancija na bol, kao i otpornost na stes. S obzirom
na relativno mali broj istraživanja i nedovoljnu konceptualnu jasnoću pojma
mentalne snage, neki autori se, čini mi se s pravom, pitaju da li su navedene
karakteristike autentične i svojstvene mentalno snažnim sportistima ili su,
ipak, rezultat snažnog društvenog pritiska da se bude najbolji po svaku cenu
(Andersen, 2011).
Iako
je broj istraživanja o negativnim uticajima mentalne snage mali, postoji sasvim
dovoljno istraživanja na temu sindroma pretreniranosti, sindroma sagorevanja i nepovoljnim
efektima gušenja emocija na sportsko izvođenje i opšte mentalno zdravlje
sportista (Budgett, 1998; Goodger i sar, 2007) da roditeljima i trenerima
zazvoni zvono za uzbunu. Zato bi roditelji i treneri trebali da insistiraju da
sportisti odlaze kod lekara i pridržavaju se propisane terapije i da posebno obrate pažnju na promene u navikama i ponašanju sportista. Hroničan umor i bol
u mišićima, brzo zamaranje na treninzima, nemogućnost da se trening odradi do
kraja, pad kvaliteta sportskog izvođenja, sporiji oporavak od napornih
treninga, pad imuniteta, značajno smanjenje telesne težine, nesanica,
iritabilnost, česte promene raspoloženja, ćudljivost, gubitak motivacije i
entuzijazma, povlačenje u sebe i zanemarivanje ličnih potreba su neki od znakova
koji ukazuju na sindrom pretreniranosti ili na sindrom sagorevanja.
Vrhunski
sport danas nije samo sjaj zlatnih medalja! Naprotiv, mnoge negativne pojave se,
namerno ili ne, olako shvataju i skrivaju od očiju javnosti. Tek učestali
smrtni slučajevi na fudbalskim terenima
u poslednjih nekoliko godina su skrenuli pažnju stručnoj i opštoj javnosti da
je sportistima neophodna bolja zdravstvena zaštita. Do nedavno je bio tabu
govoriti o depresiji s kojim, kako se pokazuje, živi veliki broj profesionalnih
sportista. Možda je vreme da pokažemo saosećanje umesto da odmahujemo rukom u
stilu „šta su tražili, to su dobili“ i Ivanu Ergiću, Petriji Thomas, StanuCollymoreu, Sebastianu Deisleru i ostalima čestitamo što su smogli hrabrosti da
javno govore o svom životu sa depresijom i tamnoj strani vrhunskog sporta.
No comments:
Post a Comment