Finale Australian Opena iz 2012. godine je najduži meč igran
za titulu nekog Major turnira u istoriji tenisa i verovatno jedan od najiscrpljujućih
teniskih mečeva ikad odigranih. Rafael Nadal i Novak Đoković su na terenu
proveli 5 sati i 53 minuta! I ne, njih dvojica nisu samo prebacivali lopticu
preko mreže, mada bi i to bilo izuzetno naporno! Rafa i Nole su pomerili
granicu ljudske izdržljivosti. Nakon meča jedan novinar upitao je Nadala da li
je tokom meča gledao na sat. Nadal mu je odgovorio: “Gledaš, okrećeš se okolo i
vidiš tri sata, četiri sata, pet sati… Ovome kao da nema kraja! Ali, lepo je
biti tamo, boriti se, pomerati granice, dovesti svoje telo do granice
izdržljivosti… To je nešto u čemu uživam. Kada si u dobroj formi, kada si
spreman da se takmičiš i poseduješ veliku strast prema igri, onda si u stanju
da patiš i istovremeno uživaš u patnji. Danas sam imao takav osećaj. Dobar je
to osećaj! Patio sam, ali sam uživao u svim nedaćama. Trudio sam se da budem
prisutan, da pronađem rešenja… Igrao sam srcem. Igrao sam umom.” Verujem da
Nadal nije proučavao filozofiju Friedricha Nietzschea (Možda sam puna
predrasuda i grešim. Ako je tako, neka mi Rafa, pre svih, oprosti na neznanju!)
ali su Nietzscheove ideje o neodvojivosti radosti i patnje, verovanje da patnja
nije kazna i da kroz patnju postajemo snažniji i bolji dobili punu potvrdu u
Nadalovim rečima.
Sposobnost da se prigrli patnja, sposobnost da se patnja
iskoristi za usavršavanje i unapređivanje ličnih sposobnosti se, između ostalih
osobina, nalazi u osnovi onoga što danas nazivamo mentalnom snagom.
Ali, krenimo redom. :)
Treneri, sportisti, navijači, sportski novinari i većina psihologa
će, bez mnogo razmišljanja, na pitanje zašto je jedan od dvoje sportista
približno jednakih sposobnosti i tehničkih i taktičkih znanja uspešniji od
drugog odgovoriti da razliku među njima pravi mentalna snaga. U jednom od prvih
istraživanja na ovu temu koje je sproveo Loehr (1986) utvrđeno je da sportisti
i treneri smatraju da 50% uspeha zavisi od mentalne snage takmičara. U drugom
istraživanju 82% rvačkih trenera označilo je mentalnu snagu kao najvažniju
karakteristiku za postizanje uspeha (Gould i sar., 1987). U jednom istraživanju
novijeg datuma utvrđeno je da uspešni Olimpijci i sportisti međunarodnog ranga
poseduju određenu psihološku oštrinu koja im omogućava da budu konstantno
uspešni (Gould i sar., 2002). Na osnovu rezultata ovih istraživanja reklo bi se
da je mentalna snaga imperativ ukoliko želite da u kontinuitetu ostvarujete
vrhunske rezultate u sportu. Međutim u psihološkoj nauci stvari nisu još uvek
baš sasvim jasne. Pre svega, sportski psiholozi tek nešto više od jedne
decenije sistematičnije proučavaju konstrukt mentalne snage pa ne čudi mnoštvo
definicija, predloženih modela i teorijskih objašnjenja o tome kako treba
razvijati mentalnu snagu. Čini se da je proučavanje konstrukta mentalne snage u
sportu još uvek u fazi brainstorminga. I dok se jedni kunu u moći mentalne
snage, drugi je proglašavaju za kulturološki mit i populistički koncept koji
ima malo osnova u realnosti ali i oni priznaju da istraživanja mentalne snage u
poslednje vreme polako dobijaju svoju teorijsku i metodološku osnovu u
psihološkoj nauci u okviru Psihologije ličnih konstrukata (Andersen, 2011).
Problem sa kojim se suočava sportska psihologija u teorijskom objašnjenju
konstrukta mentalne snage ne treba mnogo da brine sportiste i trenere. Svi
istraživači se slažu u tome da posedovanje određenih vrednosti, stavova, modela
ponašanja i (ne)ispoljavanje pojedinih emocija koje se nalaze u osnovi
konstrukta mentalne snage pozitivno utiču na sportsko izvođenje. Neslaganje
među istraživačima postoji zato što su jedni uvereni da skup tih varijabli čini
faktor višeg reda koji nazivaju mentalnom snagom, dok drugi smatraju da ne
postoji teorijski opravdan razlog za objedinjavanje svih tih osobina u jednu.
Pa, hajde sad da vidimo šta je to što se, u ovom trenutku u
psihološkoj nauci, podrazumeva pod pojmom mentalne snage.
Kao što sam ranije pomenula postoji više definicija i više
teorijskih modela kojima se objašnjava mentalna snaga u sportu. U ovom blogu ću
opisati dva, po mom mišljenju, najsveobuhvatnija modela od ponuđenih u
literaturi. Prvi je model Jonesa, Hantona i Connaughtona (2002, 2007), a drugi je model
koji su predložili Gucciardi, Gordon i Dimmock (2008).
Jones, Hanton i Connaughton (2002) mentalnu snagu definišu
kao “prirodnu ili stečenu psihološku oštrinu koja omogućava da se sportista u
odnosu na svoje suparnike bolje suočava sa zahtevima koje sa sobom nose
treninzi, takmičenja i profesionalni sportski životni stil i da konstantno održava
viši nivo odlučnosti, fokusa i samopouzdanja i uspešnije kontroliše svoje
emocije pod pritiskom u odnosu na svoje suparnike” (str. 209). Konkretnije,
mentalnu snagu čine četiri dimenzije od kojih je jedna opšta (opšti stav/mentalni
sklop), a ostale tri su vezane za faze takmičarskog procesa (trening,
takmičenje, period posle takmičenja). Svaku od ovih dimenzija čini više
specifičnih karakteristika.
Dimenziju opšti stav,
odnosno mentalni sklop čine vera i sposobnost održavanja pažnje tj.
fokus. Mentalno snažni sportisti
poseduju nepokolebljivu veru u sebe i određeni stepen arognacije koji im pomaže
da veruju da mogu da ostvare sve što zamisle, da veruju da su u stanju da savladaju
svaku prepreku koja im se nađe na putu i budu uvereni da će ih njihova želja na
kraju dovesti do ostvarenja punog potencijala. Oni su uvereni da je dostizanje
njihovog sportskog cilja prioritet broj 1 u životu i ne dozvoljavaju da ih bilo
kakva kratkoročna dobit (npr. novac) udalji sa tog puta. Ali, svesni su i da u
životu treba da postoji balans i sposobni su da dobro usklade sport sa
porodičnim i društvenim životom.
Kada je u pitanju dimenzija trening, mentalno snažni sportisti koriste dugoročne ciljeve kao izvor motivacije, imaju osećaj
kontrole nad sredinskim faktorima i konstantno guraju sebe do (preko?) granica fizičke izdržljivosti. Mentalno
snažan sportista je u svakom trenutku svestan šta mu je krajnji cilj, priznaje
da je umoran ali konstantno podseća sebe da mora da radi naporno ukoliko želi
da npr. osvoji olimpijsku medalju. Mentalno snažan sportista postavlja dostižne
ciljeve i disciplinovan je i strpljiv u procesu dolaženja do cilja. Mentalno
snažan sportista veruje da on kontroliše situaciju, da on sam određuje svoju
sudbinu i da je sposoban da iskoristi priliku onako kako njemu odgovara. On
sredinske uslove koje ne može da kontroliše doživljava kao izazov i koristi ih
da unapredi svoje izvođenje. Mentalno snažni sportisti su izuzetno takmičarski
nastrojeni. Na treningu se stalno takmiče sami sa sobom, ali i sa drugima. I dok
većina sportista ne želi da oseti bol i izbegava teške treninge, mentalno
snažan sportista je u stanju da tokom takvih treninga doživi zadovoljstvo
(Prisetite se Nadalovog odgovora sa početka bloga).
Mentalno snažni sportisti vole pritisak koji donosi takmičenje,
dobro kanališu osećaj anksioznosti, lako se prilagođavaju na bilo kakvu promenu
u okruženju, donose prave odluke i biraju opcije koje će im osigurati dobar
nastup u situacijama kada se nalaze pod pristiskom. Mentalno snažni sportisti
imaju nepokolebljivu veru u svoje
sposobnosti, ne odustaju od
dostizanja cilja sve dok postoji i najmanja teorijska šansa za uspeh i ne dozvoljavaju
da ih greške uznemire. Oni su u stanju da podignu
nivo igre kada situacija to od njih
zahteva i nemilosrdno koriste svaku
priliku koja im se ukaže. Mentalno snažni sportisti su tokom takmičenja u
stanju da usmere svoju pažnju na zadatak
koji se nalazi pred njima i ostanu
fokusirani uprkos velikom broju distraktora u okruženju. Oni su u svakom
trenutku svesni neprikladnih misli i osećanja koje se javljaju tokom takmičenja i u stanju su da ih
preokrenu u svoju korist.
Kada je u pitanju period
posle takmičenja mentalno snažan sportista bolje podnosi kako uspeh, tako i neuspeh. On je u stanju da
iz poraza izvuče racionalne zaključke i iskoristi ih za napredovanje u
budućnosti, ali je sposoban i da se racionalno nosi sa uspehom, da ne poleti.
Mentalno snažan sportista tačno zna kada je vreme da se sa slavljem prekine i
pažnja usmeri na nove izazove.
Gucciardi, Gordon i Dimmock (2008) mentalnu snagu definišu
kao “skup stavova, vrednosti, ponašanja i emocija koje nam omogućavaju da istrajemo
i savladamo svaku prepreku, nepovoljnu okolnost ili doživljeni pritisak, ali i
da održimo koncentraciju i motivaciju kada stvari idu dobro kako bi ostvarili
svoj cilj” (str. 278). Gucciardi i Gordon (2009) smatraju da su mentalno snažni
sportisti u stanju da regulišu svoje emocije i raspoloženja u svakoj situaciji
na takav način da im to olakšava izvođenje, poseduju izuzetno snažnu unutrašnju
želju i posvećenost za usavršavanjem veština i postizanjem ispeha, u stanju su
da izdrže u teškim trenucima i povrate samopouzdanje u situacijama kada dožive
neuspeh, dobro upravljaju procesom usmeravanja pažnje i održavanja fokusa
uprkos distraktorima, nepokolebljivo veruju u svoju sposobnost da budu najbolji
bez obzira na okolnosti i u svakom trenutku su svesni i razumeju koji elementi
igre su im neophodni da budu uspešni. Gucciardi i saradnici (2008) smatraju da mentalno
snažni sportisti poseduju niz karakteristika, a to su: vera u sebe, radna
etika, visoki moralni standardi, sposobnost samomotivacije, sposobnost
usmeravanja i održavanja pažnje, odlučnost, fizičku izdržljivost i izuzetno
visoku toleranciju na bol, opštu otpornost, ali i emocionalnu otpornost,
sposobnost da se dobro nose sa pritiskom i visoku sportsku inteligenciju.
Na osnovu ova dva modela možemo zaključiti da je mentalna
snaga nije samo trening pojedinih psiholoških veština. Razvijanje mentalne
snage je dugotrajan proces koji započinje pre početka bavljenja sportom, traje
tokom cele sportske karijere i nastavlja se tokom celog života. Uticaj na
razvijanje mentalne snage sportiste imaju njegovi roditelji, trener, drugovi iz
tima i vršnjaci i na kraju sportski psiholog.
No comments:
Post a Comment