Nov 15, 2014

Ponos – Emocija uspeha, moći i statusa


Osećanje ponosa, uz osećanja stida, sramote i krivice, spada u grupu složenih, samosvesnih emocija. Ponos je emocija koju primarno osećamo u odnosu na sebe, i javlja se u situacijama kada procenjujemo da su naše karakteristike i naša dela pozitivni, poželjni ili uspešni. Ponos je, takođe, i socijalna emocija zato što pravila o adekvatnim načinima doživljaja i ispoljavanja ponosa stičemo kroz proces socijalizacije, a putem prihvatanja društvenih normi, vrednosti i morala, i zato što ponos doživljavamo i ispoljavamo u interpersonalnim odnosima.  

Samosvesne emocije se, za razliku od bazičnih emocija (kao npr. zadovoljstvo, strah, bes), javljaju kasnije u životu zato što je za doživljavanje i ekspresiju ovih emocija neophodno da razvijemo određene kognitivne sposobnosti. Pre svega, da bi doživeli i izrazili ponos potrebno je da imamo razvijenu svest o sebi, a potom i stabilnu sliku o sebi, sposobnost da poredimo sebe sa postavljenim standardima, kao i da smo u stanju da pravilno raspoznamo uzroke specifičnih ishoda. Rezultati istraživanja nam ukazuju da na uzrastu od oko tri godine deca manifestuju verbalno i neverbalno ponašanje koje ukazuje na to da osećaju ponos (Lewis i sar., 1992; Stipek i sar., 1992). Na uzrastu od četiri godine deca su u stanju da tačno prepoznaju neverbalne manifestacije ponosa kod drugih (Tracy, Robins i Lagattuta, 2005). I tek na uzrastu između devete i desete godine su sposobna da tačno atribuiraju unutrašnje (sposobosti, trud, uloženi napor), odnosno spoljašnje (sreća, slučajnost) uzroke ishodima određenih akcija i daju pravo na ponos onima koji su zaslužni za pozitivne ishode (Kornilaki i Chloverakis, 2004).  
  
Osećanje ponosa je u psihološkoj nauci dugo bilo u zapećku i predstavlja verovatno najmanje izučavanu emociju iz spektra “pozitivnih emocija”. Tek u poslednjih desetak godina istraživači su počeli intenzivnije da se bave proučavanjem ponosa i došli do nekih značajnih otkrića.   

I novija istraživanja potvrdila su pretpostavku da postoje dve “vrste” ponosa. Prva je autentičan ponos, a druga tzv. hubristički ponos. Autentičan ponos predstavlja osećanje u primarnom značenju reči ponos u našem jeziku, a to je “osećanje zadovoljstva zbog postignutog uspeha”. Hubristički ponos se odnosi na osećanje u sekundarnom značenju reči ponos, a to je “preterano visoko mišljenje o sebi i omalovažavanje drugog” čime se pojam ponosa izjednačava sa godošću, ohološću ili nadmenošću. Autentičan ponos je rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod atribuiramo unutrašnjim, nestabilnim i kontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosan sam na ono što sam učinio. Pobedio sam zato što sam naporno trenirao). S druge strane, hubristički ponos je rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod pripisujemo unutrašnjim, stabilnim i nekontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosam sam na sebe. Pobedio sam jer sam izuzetan). Ljudi koji pokazuju tendenciju da osećaju i manifestuju autentičan ili hubristički ponos imaju različite profile ličnosti. Tendencija ka doživljaju autentičnog ponosa je u pozitivnoj vezi sa socijalno prihvatljivim i adaptivnim crtama ličnosti (ekstraverzija, saradljivost, istrajnost, emocionalna stabilost i otvorenost za nova iskustva) i samopoštovanjem. Ovakve osobe ređe pate od depresije, anksioznosti i socijalnih fobija, nisu sklone agresivnom i neprijateljskom ponašanju i lakše se suočavaju sa odbijanjem i negativnim feedbackom. S druge strane, tendencija ka doživljaju hubrističkog ponosa je u negativnoj vezi sa prosocijalnim karakteristikama ličnosti (saradljivost i istrajnost), a u pozitivnoj vezi sa narcisoidnošću i izraženim osećanjem stida. Ove osobe su češće visoko anksiozne, sklonije agresivom i antisocijalnom ponašanju, češće imaju nisko samopoštovanje i teže održavaju dobre socijalne odnose. Istraživanja nam, dakle, govore da je autentičan ponos prosocijalna ka postignuću usmerena emocija, dok je hubristički ponos antisocijalna, agresivna, narcisoidna varijanta koja bar u određenoj meri predstavlja odbrambeni odgovor na izraženo osećanje stida i nisko samopoštovanje (Tracy, Cheng, Robins i Trzesniewski, 2009; Tracy i Robins, 2007; Cheng, Tracy i Henrich, 2009).

Rezultati ovih istraživanja su nam potvrdili ranije nalaze i (sa)znanja iz psihologije, filozofije, religije i “intuitivne narodne mudrosti”. Druga linija istraživanja – neverbalna ekspresija ponosa – nam je donela nešto novo i značajno. Naime, serijom istraživanja u različitim kulturama, kod ljudi različitih uzrasta, rasne, verske i polne pripadnosti i različitih socio-ekonomskih statusa utvrđeno je da se ponos manifestuje na univerzalan način. Od Kine, Tajlanda, preko Sjedinjenih Država, zemalja zapadne Evrope, do Burkine Faso ljudi gestove prikazane na slikama ispod prepoznaju kao ponos. 







Tipična ekspresija ponosa podrazumeva da je telo otvoreno, grudni koš je blago isturen, glava je malo zabačena u nazad, ruke su odmaknute od tela i nalaze bokovima ili su podignute sa stisnutim pesnicama, a na licu se prepoznaje blagi osmeh. Tracy i Matsumoto (2008) su u svom istraživanju, koje su sproveli tokom održavanja Paraolimpijskih igra u Atini 2004. godine, došli do saznanja da sportisti slepi od rođenja potpuno istim gestovima izražavaju osećanje ponosa. Rezultati ove linije istraživanja nam ukazuju da je neverbalno izražavanje ponosa ne samo univerzalna, već i urođena ljudska reakcija.

Zašto su nam rezultati ove linije istraživanja naročito važni? Zato što smo tokom evolucije razvili poseban sistem za automatsku, brzu i efikasnu komunikaciju, a osnovu tog sistema čine emocije. Doživljaj i ekspresija emocija imaju dve funkcije: a) da pripreme organizam za adaptivan odgovor na događaje u okruženju i b) da komuniciraju socijalno važne informacije (Darwin, 1872). Neverbalno izražavanje emocija putem izraza lica i gestovima, u stvari, predstavlja pre-lingvističku i pre-svesnu “kancelariju za brze odgovore”. I to ne bilo kakvu kancelariju, već onu koja svoj posao obavlja veoma dobro. Pošto osećanje ponosa ima univerzalnu i urođenu neverbalnu manifestaciju, onda zaključujemo da ti gestovi imaju neku važnu adaptivnu funkciju za ljudsku vrstu.    

Pa, čemu onda osećanje ponosa služi i kakvu socijalnu poruku komunicira? Rezultati istraživanja nam ukazuju da osećanje i manifestovanje ponosa ima funkciju dostizanja ili zadržavanja socijalnog statusa.

Osećanje ponosa motiviše pojedinca da stremi postignućima u društveno važnim domenima. Osećanje ponosa je prijatna, a samim tim i pozitivno potkrepljujuća emocija. Osećanje zadovoljstva (sobom) koje imamo kada postignemo nešto dobro, veliko, vredno ili važno i njegova potkrepljujuća funkcija nas podstiču da iznova i iznova težimo takvim postignućima. Osobe koje su uspešne u ovome za uzvrat bivaju nagrađene društvenim odobravanjem, prihvatanjem i promocijom u socijalnom statusu.

Drugi način na koji osećanje ponosa obavlja funkciju dostizanju ili zadržavanju statusa je preko informativne uloge o promenama u okruženju. Osećanja ponosa nas informiše o tome da li zaslužujemo odobravanje, prihvatanje i promociju u socijalnom statusu. Istvremeno, budući da je osećanje ponosa emocija koja najviše pozitivno korelira sa samopoštovanjem (Brown i Marshall, 2001), a samopoštovanje predstavlja neku vrstu socijalnog barometra, sledi da ponavljano osećanje zadovoljstva zbog učinjenog promovišu pozitivna osećanja i misli o sebi što dugoročno gledano za posledicu ima više samopoštovanje koje nas informiše o našoj socijalnoj vrednosti.

Treći način na koji ponos utiče na promociju u socijalnom statusu je preko univerzalno prepoznatljivog neverbalnog izraza čija je funkcija da brzo, efikasno, na nesvesnom nivou informiše ostale članove grupe o našim postignućima koja predstavljaju indikator da zaslužujemo visok socijalni status.  

Na osnovu svega do sada navedenog možemo zaključiti da naša osećanja, naše misli i naša postignuća direktno i automatski utiču na naš govor tela čime šaljemo poruku sebi i drugima da zaslužujemo prihvatanje, priznanje i visok socijalni status. I sada se nameće pitanje – da li se ovaj proces može preokrenuti? Može li “glumljenje” neverbalne manifestacije ponosa da pomogne da se osećamo pozitivnije, sigurnije u sebe, hrabrije, odlučnije, dominantnije i prihvatimo ulogu lidera? Hoće li nas to ubediti da zaslužujemo uspeh i visok socijalni status? Upravo ova pitanja postavila je Amy Cuddy, profesor socijalne psihologije na Harvardskoj poslovnoj školi motivisana ličnim iskustvom, ali prvenstveno željom da pomogne svojim studentima koji su osećali da nisu dorasli izazovu jednog od najkompetitivnijih okruženja. Amy Cuddy je postavila pitanja, rešila je da nađe odgovore i sa svojim saradnicima sprovela niz istraživanja. Rezultati ovih istraživanja nam kažu da je odgovor na postavljena pitanja pozitivan! Kada se osećamo ponosno zbog nekog postignuća testosteron i serotonin su visoki što znači da se osećamo dominantno, sigurno i zadovoljno; istovremeno nivo kortizola (hormon stresa) je nizak. U situacijama kada se nalazimo pod pritiskom i nismo uvereni da ćemo uspeti situacija je suprotna – kortizol je na visokom nivou, a testoteron i serotonin na niskom. Dva minuta “poziranja” u uspravnom stavu, sa rukama na bokovima, glavom blago zabačenom u nazad i malim osmehom na licu kada se nalazimo u stresnoj situaciji drastično menja hormonalne procese u našem organizmu. Kortizol opada, a testosteron i serotonin rastu. I ne samo to, nakon ove male glumačke vežbe i drugi nas doživljavaju kao odlučnije, sposobnije, sigurnije u sebe, kao bolje lidere i spremniji su da nam daju pravo na viši socijalni status. Ponavljanjem ćete na kraju ubediti i sebe (Carney, Cuddy i Yap, 2010).


Dakle - Strike a pose and fake it till you become it!





Ako mogu Supermen, Wonder women i Ronaldo možete i vi.  Pokušajte, ništa vas ne košta.