U prethodna dva blog posta (Deo I; Deo II) pisala sam o
fizičkim i fiziološkim karakteristikama talentovanih fudbalera, kao i o
sociološkim i psihološkim faktorima koji predstavljaju važne činioce za prosec
identifikacije i razvoja talenta. U ovom, završnom pogljavlju, pisaću o
tehničkim i taktičkim aspektima fudbalske igre i o kreativnosti u fudbalu.
Suština fudbalske igre – iako se u današnjem fudbalu neretko
čini da to nije tako – je postići bar gol više u odnosu na protivnika. Da bi
ostvarili ovaj zadatak igrači pre svega treba da ovladaju osnovnim motornim
veštinama kao što su trčanje, ubrzavanje, brza promena pravca kretanja i sl.
Ove motorne veštine su preduslov za učenje specifičnih, za fudbal karakterističnih,
veština. U bazične fudbalske tehnike obično se ubrajaju: šut, dodavanje lopte,
kontrola lopte i dribling. Posedovanje i stepen razvijenosti ovih veština kod
fudbalera proverava se različitim testovima tehničkih sposobnosti. U testove
koji se obično praktikuju u klubovima širom sveta spadauju: test žongliranja,
test preciznosti dodavanja lopte na različite udaljenosti, testovi šutiranja iz
mesta ili na nabačenu loptu i testovi driblinga (npr. Slalom test i Shuttle
test).
U istraživanjima koja se bave ovom tematikom najčešće su
poređene tehničke sposobnosti mladih fudbalera s obzirom na nivo takmičenja,
uzrast i poziciju koju igraju. Rezultati ovih istraživanja upućuju na zaključak
da se rezultati na testovima driblinga konzistentno izdvajaju
kao značajni indikatori talenta u fudbalu. Vrhunski mladi fudbaleri postižu
bolje rezultate na testovima driblinga u odnosu na prosečne (Vaeyens i sar.,
2007; Reilly i sar., 2000), na svim uzrastima (Vaeyens i sar., 2007) i bez obzira na
poziciju u timu (Reilly i sar., 2000).
Longitudinalna istraživanja (praćenje
razvoja određene sposobnosti kod istih ispitanika tokom dužeg vremenskog
perioda) su u nauci o sportu i dalje retka ali u poslednje vreme kao
posledica sve većih ulaganja u fudbalske škole i otvaranja fudbalskih klubova
za “upliv” nauke u njihove tradicionalno zatvorene sisteme pojavljuju se i
ovakva istraživanja čime je omogućen precizniji i detaljniji uvid u
problematiku izučavanja fudbalske veštine. Jedna takva studija urađena je na Univerzitetu
u Groningenu.
U okviru ove studije u periodu od sedam godina praćen je razvoj tehničkih
sposobnosti kod najtalentovanijih mladih holandskih fudbalera starosti od 12 do
19 godina. Pošto je u ranijim istraživanjima utvrđeno da se rezultati ostvareni
na testovima driblinga izdvajaju kao najznačajniji indikatori talenta
istraživači su izabrali da prate upravo razvoj ove fudbalske veštine. U ovim
istraživanjima utvrđeno je da mladi
fudbaleri koji na uzrastima od 14 do 18 godina ostvaruju bolje rezultate na
testovima driblinga imaju značajno veće šanse da postanu profesionalci
(Huijgen i sar., 2009). Najveći napredak
u veštini driblinga dešava se tokom prve dve godine učešća u razvojnom
programu, odnosno na uzrastu uzmeđu 12 i
14 godina. Tokom ovog perioda mladi igrači ostvare 40% od ukupnog napretka u veštini dribliga. U periodnu između 14 i
16 godina dolazi do zastoja u razvitku sposobnosti ili čak do blagog
nazadovanja. Međutim, na ovom uzrastu dolazi do značajnog poboljšanja
sprinterskih sposobnosti i razvoja brzine kod vrhunskih mladih fudbalera. Nakon
ovog perioda ponovo dolazi do značajnog
napretka u veštini driblinga sve do 19. godine starosti, dok napretka u
brzinskim sposobnostima gotovo da nema (Huijgen i sar., 2009). Ovakva dinamika
razvoja dribliga može se objasniti fenomenom tzv. “adolescentne trapavosti”. Uzrast od 14 do 16 godine predstavlja
period kada dečaci u Evropi dostižu maksimum u brzini rasta i kao posledica se
javljaju problemi u motornoj koordinaciji
(Malina i sar.,2004). Osim uzrasta, na rezultate ostvarene na testovima
driblinga značajno utiče i broj sati
fudbalskog i dodatnog treninga nedeljno. Mladi igrači koji više treniraju
ostvaruju bolje rezultate na testovima driblinga (Huijgen i sar., 2009). Bolje
rezultate na Shuttle testu ostvaruju mladi fudbaleri koji imaju manji procenat masnih naslaga, ali
telesna kompozicija ne utiče značajno na rezultate ostvarene na Slalom testu. S
druge strane, na rezultat na Slalom testu značajno utiče pozicija koju igrač zauzima u timu. Igrači sredine terena postižu
bolje rezultate na Slalom testu u odnosu na igrače iz napada i odbrambene
igrače. Dakle, Shuttle i Slalom testom se mere različite sposobnosti. Može se
reći da je Slalom test specifičniji za fudbalsku veštinu, dok na rezultate
ostvarene na Shuttle testu više utiču nefudbalske sposobnosti poput snage i
ubrzanja.
Ipak, prilikom interpretacije rezultata ostvarenih na ovim
testovima treba biti oprezan. Iako pomenuti testovi predstavljaju uobičajeni
način provere motornih i tehničkih sposobnosti fudbalera u klubovima širom
sveta, u praksi oni često nisu standardizovani za populaciju na kojoj se
primenjuju, primenjuju se selektivno ili se koriste različite varijante
pojedinih testova. Da bi se uveo red u testiranje, naročito mladih fudbalera, stručnjaci
iz medicinskog i istraživačkog centra FIFA (F-MARC) su osmislili bateriju
testova za široku upotrebu. Ova baterija testova standardizovana je na velikom
uzorku fudbalera iz Nemačke, Francuske i Češke, starosti od 14 do 41 godine, i
korišćenje korišćenje ove baterije testova se preporučuje prilikom provere
fizičkih i tehničkih sposobnosti fudbalera (Rösch i sar., 2000). Ovim se, ipak,
problem rešava tek delimično jer fudbal spada u sportove u kojem dominiraju
tzv. “otvorene sportske veštine”. To
znači da je fudbal izuzetno dinamična igra koja se odvija u okruženju koje se
konstantno menja i da uspešno izvođenje akcije zavisi od izvršavanja
odgovarajućih složenih motornih radnji u pravom trenutku i često u situacijama
fizičkog zamora. Pomenuti testovi mere pojedinačne, izolovane, tehničke
sposobnosti pri čemu uticaj spoljašnjih faktora na uspešnost izvršavanja
zadataka ne postoji ili je veoma mali. Dakle, ekološka valjanost ovih testova je upitna jer posedovanje
pojedinačnih tehničkih sposobnosti ne znači i da igrači imaju razvijenu veštinu
fudbalske igre. Zato su istraživači počeli da osmišljavaju multidimenzione
testove za procenu fudbalske veštine. Jedan od takvih testova je Loughborough Soccer Passing Test. Ovim testom meri se brzina
i preciznost izvršavanja različitih tehničkih sposobnosti (kontrola lopte,
dribling, pas) u dinamičnom okruženju pri čemu se od fudbalera zahteva da brzo
reaguju i donose odluke u vezi sa uspešnim izvršavanjem postavljenih zadataka
(Ali i sar., 2007; Ali, 2011).
Primenom ovog testa potvrđeni su raniji
rezultati da se najveći napredak u
veštini dribliga ostvaruje do 15-te godine. Utvrđeno je da talentovanijim i
onim manje talentovanim mladim fudbalerima potrebno približno jednako vreme da
izvrše zadatak, a jasna razlika između talentovanijih i manje talentovanih
pojavila se tek kada je uz brzinu izvršavanja zadatka u obzir uzeta i
preciznost. Dakle, u proceni veštine
dribligna na uzratu od 10 do 18 godina kombinacija brzine i preciznosti je
važnija od brzine uzete zasebno.
Pored tehničkih sposobnosti fudbaleri moraju da poseduju i taktička znanja kako bi ovladali
veštinom fudbalske igre. Za početak važno je da precizno definišemo pojmove. Kada
govorimo o unapred pripremljenom, osmišljenom i organizovanom planu igre tada mislimo
na fudbalsku strategiju. S druge
strane, taktičke veštine se odnose
na kvalitete pojedinca u vezi sa izvođenjem odgovarajućih veština u pravom
trenutku. Dakle, kada fudbaleri izjave da “nisu ispoštovali dogovor iz
svlačionice” to znači da svoje taktičke veštine nisu uspešno stavili u funkciju
unapred pripremljenje strategije. Osnovu taktike čine deklarativno i
proceduralno znanje. Deklarativno znanje odnosi se na poznavanje pravila
i ciljeva igre; odnosno, deklarativno znanje je znanje o tome šta treba uraditi. Proceduralno znanje
podrazumeva selekciju i izvršavanje odgovarajuće akcije u specifičnoj situaciji
u kontekstu igre; odnosno, proceduralno znanje je znati kako deklarativno znanje primeniti u praksi. Dalje, znanja šta i kako treba činiti u određenoj situaciji zavise od kognitivnih
sposobnosti pojedinca. Kada smo govorili o kognitivnim sposobnostima bitnim za
identifikaciju i razvoj talenata rekli smo da vrhunski fudbaleri poseduju
kompleksnije hijerarhijski organizovano znanje koje su u stanju da grupišu u
veće smislene celine i uspešniji su u prikupljanju relevantnih informacija iz
okruženja i integrisanju tih informacija što im omogućava da izaberu
najefikasnije rešenje u datoj situaciji. Iako je znanje o pravilima i ciljevima
igre neophodno za uspešno igranje fudbala, čini se da je identifikacija
informacija bitnih za izvršavanje zadataka, integracija informacija, donošenje
odluka o tome da li je zamišljeno moguće izvesti i na kraju uspešno izvršavanje
akcije ključno za sprovođenje dogovorene strategije u delo. Istraživanja to i
potvrđuju. Značajna razlika u deklarativnom znanju između mladih fudbalera koji
postanu profesionalci i onih koji ne postanu ne postoji. Svi oni imaju
približno jednako znanje o pravilima i zadacima igre. Ono u čemu se razlikuju je proceduralno znanje. Mladi igrači koji
dobiju šansu da se oprobaju kao profesionalci uspešnije interpretiraju datu
situaciju i poseduju sposobnost koja im omogućava da se u pravo vreme nađu na
pravom mestu i odigraju pravi potez (Kannekens i sar., 2009).
Među stručnjacima i istraživačima ne postoji konsenzus o
tome na koji način je najbolje meriti taktička znanja i sposobnosti u fudbalu.
Taktika se obično meri na tri načina. Prvi su laboratorijski eksperimenti tokom
kojih se igračima prikazuju slajdovi ili kratki video zapisi. Ovakvom načinu
merenja taktičkih sposobnosti nedostaje ekološka valjanost. Drugi način je procena
stručnjaka. U ovoj vrsti istraživanja formira se grupa stručnjaka koju čine
iskusni treneri koji potom gledaju snimke utakmica i na osnovu unapred
postavljenih kriterijuma procenjuju taktička znanja i sposobnosti igrača. Na
sličan način to u praksi rade fudbalski skauti. Ovakvom načinu merenja
nedostaje objektivnosti. I treći način, koji se najčešće primenjuje u straživanjima
jer je najekonomičniji, je samoprocena. U ovoj vrsti istraživanja igrači
popunjavaju upitnike kojima se mere ciljana znanja i sposobnosti. Jedan od
takvih upitnika je TACSIS (Elferink-Gemser i sar., 2004). Ovim upitnikom mere
se deklarativno i proceduralno znanje karakteristično za igru u napadu i
odbrani. Upitnik se sastoji od četiri podskale. Prve dve mere deklarativno
znanje potrebno za igru u napadu (Znanje o akcijama sa loptom) i igru u odbrani
(Znanje o drugima), a druge dve mere proceduralno znanje u ofanzivnim
(Pozicioniranje i odlučivanje) i defanzivnim (Reagovanje na promene u
okruženju) situacijama iz igre. Ovaj upitnik korišćen je u obimnoj
longitudinalnoj studiji koju istraživači sa Univerziteta u Groningenu sproveli
na uzorku najtalentovanijih mladih holandskih fudbalera.
Rezultati ovih istraživanja ukazuju nam da mladi holandski
fudbaleri koji pohađaju škole koje su ekvivalent našim gimnazijama u proseku
ostvaruju bolje rezultate na TACSIS upitniku. Oni, u odnosu na svoje kolege
koji pohađaju srednje stručne škole, postižu bolje rezultate na skalama znanja
o akcijama s loptom, znanja o drugima i pozicioniranje i odlučivanje, dok su
mladi fudbaleri iz srednjih stručnih škola u blagoj prednosti na skali
reagovanja na promene u okruženju. Specifičnosti
školskog kurikuluma, dakle, utiču na
razvijanje određenih kognitivnih sposobnosti koje su mladim fudbalerima od
pomoći u usvajanju i primeni fudbalske taktike.
Za usvajanje taktičkih znaja važan je i uzrast mladih fudbalera. Na predtinejdžerskom uzrastu deca još uvek
nisu u stanju da prepoznaju informacije bitne za izvršavanje zadataka u odnosu
na one nebitne. Iako deca na uzrastu od 7 do 12 koja duže treniraju fudbal
poseduju bolje strukturisano znanje o fudbalu u odnosu na početnike, značajan napredak u taktičkim znanjima
mladi fudbaleri ostvaruju tokom tinejdžerskih godina. Interesantno je da
kada su u pitanju mladi holandski fudbaleri rezultati istraživanja ukazuju da najveći napredak u taktičkim znanjima na
uzrastu od 14 do 19 godina ostvaruju igrači koji igraju u napadu, dok
igrači odbrane i sredine terena napreduju konstantno ali vrlo malo. Napadači u
proseku na uzrastu od 14 godina poseduju slabije taktičko znanje u odnosu na
igrače odbrane i sredine terena ali na kasnijim uzrastima oni dostižu svoje kolege.
Istraživači ovo objašnjavaju time što se u praksi u selekciji igrača za
različite pozicije u timu koriste drugačiji kriterijumi, pa je verovatno da se
treneri u procesu selekcije napadača više oslanjaju na njihove fizičke
karakteristike a taktičke veštine stavljaju u drugi plan (Kannekens i sar.,
2009).
U zavisnosti od toga da li je tim u posedu lopte ili se
brani pred igrače se postavljaju različiti zadaci što znači da u zavisnosti od
situacije oni koriste drugačija taktička znanja. Isto tako, taktička znanja
koja dominiraju kod igrača zavise i od pozicije
koju igrač zauzima u timu. Pa tako, napadači na kasnijim uzrastima (17-18
godina) prestižu svoje vršnjake koji igraju na odbrambenim pozicijama ili na
sredini terena u znanjima o akcijama sa loptom. Igrači sredine terena su bolji
u pozicioniranju i odlučivanju od odbrambenih igrača i napadača. A odbrambeni
igrači su najbolji u reagovanju na promene u okruženju (Kannekens i sar.,
2009). Tokom višegodišnjeg praćenja razvoja taktičkih sposobnosti mladih
fudbalera utvrđeno je i da od skora na skali pozicioniranje i odlučivanje
najviše zavisi da li će talenovan fudbaler postati profesionalac i to bez
obrzira na poziciju koju igra. Igrači
koji ostvaruju visok skor na skali pozicioniranje i odlučivanje imaju gotovo
sedam puta veće šanse da postanu profesionalci u odnosu na one koji
ostvaruju nizak skor na ovoj skali (Kannekens i sar., 2011). Pitanja koja se
nalaze u okviru ove skale odnose se na donošenje odluka o predstojećim
akcijama, otvaranje tokom igre, izbor pozicije na terenu, pregled igre i
anticipaciju pa ukoliko igrač sredine
terena već na ranom uzrastu ne spada u kategoriju dobrih ili odličnih u
rezultatu na ovoj skali njegove šanse da postane profesionalac su izuzetno
male; moglo bi se reći da one i ne postoje. Za ostale pozicije u timu
dozvoljeni su i nešto niži rezultati na ovoj skali. U ovom istraživanju
utvrđeno je i da se budući status mladog fudbalera na uzrastu od 18 godina
(profesionalac ili ne) uspešno može predvideti na osnovu taktičkih sposobnosti
merenih TACSIS upitnikom u tri od četiri slučaja (Kannekens i sar., 2011). Ovo
znači da treneri treba da obrate pažnju na razvoj taktičkih sposobnosti mladih
fudbalera sa posebnim akcentom na pozicioniranje i odlučivanje i da razvojne
programe prilagode razvijanju taktičkih sposobnosti.
Sposobnost fudbalera da se u pravo vreme nađe na pravom
mestu i odigra idealan potez obično se naziva fudbalska ili taktička
inteligencija. Ovakav način razmišljanja – pronalaženje idealnog ili tačnog
rešenja u datoj situaciji – karakterističan je za konvergentno mišljenje. Ovaj
tip mišljenja traga za tačnim odgovorom i tokom tog procesa prati jedan,
linearan, logički ispravan put, pa ga zbog toga karakteriše predvidljivost. U
životu generalno, pa i u fudbalu, jako retko ćete naići na socijalnu problemsku
situaciju koja ima jedno jedino ispravno rešenje. Isto tako, do adekvatnog
rešenja se u takvim situacijama ne dolazi na jedan jedini ispravan način. Zato
su za rešavanje problemskih situacija važni produkcija velikog broja ideja i mogućih
rešenja i fleksibilnost u pristupu problemskoj situaciji. Ovo su
karakateristike divergentnog mišljenja.
Pored ovoga divergentno mišljenje je nelinearno, spontano i neki smatraju u
velikoj meri zasnovano na intuiciji.
Kreativnost se u
psihologiji definiše kao “sposobnost da se proizvede nešto novo, retko ili
neočekivano što je istovremeno kvalitetno i korisno” (Sternberg, Lubart,
Kaufman i Pretz, 2005, str. 351). U sportu kreativnost se ogleda u “fleksibilnosti
prilikom donošenja odluke da se odigra akcija ili napravi potez koji je inovativan,
neočekivan ili redak” (Memmert i Roth, 2007). Primeri takvog ponašanja u sportu
su odigravanje neočekivanog tzv. “pasa bez gledanja” ili iznenadna promena
odluke kome dodati loptu u poslednjem trenutku. Kada je fudbal u pitanju
kreativnost se tradicionalno povezuje sa igračima sredine terena i pri tom se
najčešće misli na onog jednog – “perfektnu desetku”. Možda je nekada jedan
takav igrač u timu bio dovoljan da zbuni čitav protivnički tim, unese pometnju
u protivničku odbranu i servira loptu napadačima kao na tacni ali danas to više
nije tako. Ako pogledate vezni red Barselone, verovatno najuspešnijeg
fudbalskog tima u poslednjoj deceniji i duže, videćete da su ti igrači, osim
što su, naravno, izuzetno tehnički obučeni, vrhunski kreativci. Ceo vezni red;
čarobnjaci u kopačkama! A, šta je sa odbrambenim igračima? Ako trenere upitate
da nabroje karakteristike koje su poželjne kod odbrambenih igrača većina će vam
odgovoriti da oni treba da budu staloženi, odlučni, da ne petljaju mnogo sa
loptom i traže najjednostavnije rešenje za situaciju u kojoj se nalaze. To
naročito važi za centralne bekove. Retko koji odbrambeni igrač – a da nije
Brazilac :D – će se usuditi da krene u dribling, povuče loptu napred, ostvari
višak… Čak i ako se neki odvaži treneri i navijači počinju da se hvataju za
glave. To nije njegov zadatak! Njegov zadatak je da bude visok, jak,
beskompromisan u duelu i da doda loptu najbližem igraču koji zna šta će i kako
će sa njom. Zašto? Jedan deo odgovora na ovo pitanje tiče se same prirode igre u odbrani. Cilj odbrane
nije kreacija. Naprotiv, zadatak odbrane je osujetiti kreaciju. Poželjno je da
se to radi na najefikasniji i najjednostavniji način kako bi se izbegle greške
koje ekipu mogu skupo da koštaju. Drugi deo odgovora na ovo pitanje leži u specijalizaciji.
Specijalizacija je
društveno-ekonomski model koji treba da poveća produktivnost. Preneseno na
fudbal to znači da se igračima već na veoma ranom uzrastu traži najbolja
pozicija i oni se dugi niz godina obučavaju u okviru krutih pravila i izričitih
zahteva kako da se na pravi način uklope u dodeljenu ulogu. Od prvog kontakta
sa fudbalskom loptom većina trenera igrače uči da razmišljaju konvergentno. Sve
ovo ne bi bio tako veliki problem da se istovremeno planski ne guši divergentno
mišljenje. Obuka igrača u fudbalskim tehnikama se sve više ograničava na veštine
koji su u skladu sa pozicijom koju igrač zauzima u timu. Odbrambeni igrač ne
mora da bude dobar dribler jer je to neproduktivno za igru u odbrani i ne
uklapa se u taktičke zadatke koji se postavljaju pred odbrambene igrače. On
treba da dobro igra glavom, da ima na primer dobru dugu loptu i nema šta da
traži u napadu osim u prekidima što znači da nije na odmet ako ima snažan i
precizan šut. Ograničavanjem repertoara tehničkih veština ograničava se i broj
mogućih rešenja za konkretnu problemsku situaciju koje igrač ima na
raspolaganju i favorizuje se rigidan način razmišljanja u odnosu na
fleksibilnost u pristupu problemskoj situaciji. Ovo je najočiglednije kod
odbrambenih igrača ali se primećuje i kod igrača sredine terena i napadača. Ako
ima dobar dribling, dobar pregled igre i osećaj za asistenciju igrač sredine
terena ne mora da ima snažan i precizan šut iz daljine i ne mora da dobro igra
glavom. Sve je više specijalista za ovo ili ono, a sve je manje igrača koji u
igri koriste i nedominantnu nogu. Savremen fudbal je visoko proračunat,
šematizovan, teži najjednostavnijim rešenjima i svako odstupanje je nedopustivo.
Sve to se odvija pod plaštom produktivnosti i pod izgovorom pobede, a u stvari
u strahu od greške i sramote poraza. Ali kako je onda Barselona najuspešniji
fudbalski kolektiv današnjice? Nije Barselonin fudbal slobodna igra bez
pravila, ali igračima koji čine njen vezni red je dozvoljeno da se igraju
fudbala. Sloboda, stvaralašto, improvizacija, nepredvidljivost je ono što
Barseloni donosi rezultat. Beskonačnim dodavanjima od jednog do drugog igrača
oni umrtve protivnika, ponekad to deluje kao kad zmija davi žabu, i taman kad
pomisliš da tome nema kraja oni iznenada promene ritam, razmene brz dupli pas, promene
mesta, neko se ubaci, protivnički igrači ne stignu ni da trepnu a Barselona se
nađe u gol šansi. Nikakav šablon, nikakva ovakva ili onakva mišićna vlakna,
visina ili snaga ne mogu da zaustave mađioničare sa loptom koji se igraju
fudbala.
Tokom jedne od mnogobrojnih javnih debata o krizi u srpskom
fudbalu jedan naš trener je izjavio: “Da nema Saše Ilića, u našem fudbalu ne bi
bilo kreativnog igrača”. Čini se da ova tvrdnja, zaista, nije daleko od istine.
“Partizanovo vrapče” odavno više nije “vrapče”, a oni koji su došli posle njega
teško i danas mogu da mu pariraju u veštini, pregledu igre i lucidnim,
pravovremenim asistencijama. Ali to nije samo problem srpskog fudbala. U stvari,
to i nije isključivo problem fudbala. Istraživanja pokazuju da postoji kriza
kreativnosti uopšte!
Dok rezultati na testovima inteligencije ukazuju da je tokom
poslednjih nekoliko decenija došlo do rasta IQ-a (Filnov efekat), rezultati na
testovima kreativnosti u poslednjih nekoliko decenija konstantno opadaju, pri
čemu se najizraženiji pad desio nakon 1990. godine. Došlo je do značajnog pada u
svim aspektima kreativnosti (fluentnost, fleksibilnost, originalnosti i elaboracija)
ali je najdramatičniji pad zabeležen u sposobnosti elaboracije. Sposobnost da
se detaljno razrađuju i proširuju ideje i rešenja opala je za jednu standardnu
devijaciju (Kim, 2011). Nauka još uvek nema konačan i jasan odgovor na pitanje
zašto se ovo dešava, ali postoji nekoliko pretpostavki koje su dobile potvrdu u
istraživanjima. Deca danas sve manje ili gotovo nimalo vremena provode u
slobodnoj igri na otvorenom bez supervizije i uplitanja odraslih. Igra je za
decu veoma važna. Deca kroz igru uče o sebi i svetu koji ih okružuje, oponašaju
realne socijalne situacije, istražuju, probaju, greše, zamišljaju, sanjare, postavljaju
pravila, rešavaju konflikte i sve to su sasvim sposobna da rade bez nadzora
odraslih kada im je to omogućeno. Drugi mogući razlog za krizu kreativnosti je
školski sistem koji je usmeren na rezultat, odnosno na ocenu kao jedino merilo
znanja, i koji favorizuje konvergentno mišljenje. U školama se naglasak stavlja
na reprodukciju, dok kritičko i kreativno mišljenje i bilo kakvi oblici nestandardnog
ponašanja nailaze na neodobravanje. Inteligencija se može definisati kao
sposobnost adaptacije na spoljašnje okruženje, dok kreativnost predstavlja njegovu
modifikaciju i preoblikovanje. Današnje društvo prema pojedincu postavlja
apsolutni zahtev za prilagođenošću pa onda verovatno i ne čudi zašto IQ u
poslednjim decenija raste, a kreativnost značajno opada.
Verujem da lako možete da primetite sličnosti koje ovaj
obrazac ima sa modernim fudbalom. Saša Ilić verovatno pripada poslednjoj generaciji
dece koja su rado, mnogo i sa uživanjem igrala fudbal na ulici. Kultura uličnog
fudbala u modernom društvu je gotovo sasvim nestala. Deca to ne mogu da
nadoknade ni na treninzima jer su sistem, strategija, specijalizacija i pobeda
zavladali i fudbalom koji se igra u mlađim kategorijama. Deca nemaju drugog
izbora nego da se prilagode zahtevima sredine i rade ono što se od njih traži
ili će biti proglašena za netalentovanu i neuspešnu.
Jedan od najeminentniji teoretičara i istraživača u ovoj
oblasti Robert Sternberg kaže da je kreativnost navika. Kreativni ljudi su
stekli naviku da svaku problemsku situaciju posmatraju na svež i nov način
umesto da problemu prilaze rutinski, automatski, ne razmišljajući. Kao i svaka
navika kreativnost se dakle može podsticati ili obeshrabrivati. Ako želite da
promovišete kreativnost deci morate pružiti priliku da budu kreativna, morate
ih ohrabrivati da priliku iskoriste i morate ih nagraditi svaki put kad to
učine. Decu morate učiti da traže problem tamo gde ga drugi ne vide, morate ih
ohrabrivati da preuzimaju rizik i ne plaše se greške, morate ih učiti da iznose
svoje mišljenje i argumentovano ga brane (Sternberg, 2012). Ako želite da vaši
mladi fudbaleri budu kreativni treba da im pre svega omogućite da se na ranom
uzrastu igraju fudbala. Ima vremena da ih učite strategiji i kasnije!
Istraživanja pokazuju da se aktivnosti koje se primenjuju u treningu
najtalentovanijih mladih fudbalera do 16. godine u Brazilu i “ostatku sveta”
(Engleska, Francuska, Gana, Meksiko, Portugal i Švedska) značajno razlikuju.
Brazilski fudbaleri važe za najkreativnije i to nikako nije slučajno. Dok se u “ostatku
sveta” već na najranijem uzrastu od 7 do 10 godina značajan deo treninga
posvećuje uvežbavanju specifičnih fudbalskih tehnika i taktika i takmičenju,
deca u Brazilu najveći deo vremena provode u igri dok je specifičan fudbalski
trening i takmičenje svedeno na minimum. I to je tako sve do desete godine kada
trening preuzima primat u odnosu na igru (Ford i sar., 2012). Daniel Coyle u
knjizi The Talent Code iznosi interesantno zapažanje da fudbalski treneri u
Brazilu koji treniraju decu daju vrlo malo instrukcija igračima i jako retko ih
ispravljaju. U Evropi treneri, suprotno ovome, veruju da je više bolje.
Istraživanja pokazuju da često davanje detaljne povratne informacije dovodi do “preopterećenja”
i ima za posledicu da se igrači oslanjaju isključivo na uputstva koja dolaze od
trenera umesto na svoje unutrašnje feedback mehanizme. Učenje je efikasnije i
trajnije kada igrači sami dolaze do rešenja za problem sa kojim se suočavaju i
istovremeno ovakav način učenja neguje kreativnost. Sažetu povratnu informaciju
treba dati na kraju jednog bloka treninga, predloge za ispravku i kritike treba
davati samo onda kad je prikazano ispod očekivanog nivoa, povratna reakcija
trebala bi da bude opisna a ne perskriptivna i igrače bi trebalo ohrabriti da samostalno
pronalaze rešenja pa bi bilo dobro da povratnu reakciju dajete u formi pitanja
(Williams i Hodges, 2005). Takođe, deca u Brazilu mnogo vremena provode
igrajući futsal. Istraživanja pokazuju da je formacijski striktna igra 11 na 11
na treninzima pogubna za kreativnost. Igra 3 na 3, 4 na 4, 3 na 4 i slično na
malom prostoru osim što pozitivno deluje na kreativnost pozitivno utiče i na
razvoj kognitivnih sposobnosti i brzo delovanje i donošenje odluka pod
pritiskom. I na kraju, ako želite da vaši igrači budu kreativni i vi morate
biti kreativni. Unutrašnja motivacija je preduslov kreativnosti, a motivisani
smo za nešto samo onda kada nam je to zanimljivo i zabavno. Sport i treninzi
veoma lako mogu da postanu dosadni jer je usavršavanje veštine beskonačna
repeticija. Zato se potrudite da se vežbe na treningu ne ponavljaju previše
često, smišljajte nove načine za uvežbavanje istih veština i uključite decu u
osmišljavanje treninga jer ćete ih na taj način motivisati da bolje rade.
No comments:
Post a Comment