Rana identifikacija talenata je jedan od najzastupljenijih
koncepata u današnjem sportu generalno, pa samim tim i u fudbalu. Pretpostavka
koja se nalazi u osnovi ovog koncepta je uverenje da će mladi sportisti koji
poseduju predispozicije za bavljenje određenim sportom brže i lakše napredovati
i ostvarivati bolje rezultate od onih dečaka i devojčica koji takve
predispozicije nemaju. Ako se u obzir uzme i da je za dostizanje vrhunskog
nivoa veštine u sportu potrebno deset godina sistematskog treninga (Ericsson, 1993; 2007) i
činjenica da je vremenski period u kome su sportisti u stanju da postižu
vrhunske rezultate relativno kratak postaje jasno zbog čega je u sportu važno
rano otkriti talenat.
Svakako, kada je fudbal u pitanju, ne smemo zanemariti ni
ekonomski momenat. Presuda Evropskog suda (European Court of Justice) u slučaju
Bosman iz 1995. godine značajno je uticala na pravac u kom će se razvijati
moderni fudbal. Ovom presudom fudbaleri na isteku ugovora su dobili pravo da
slobodno pregovaraju sa drugim klubovima o mogućem angažmanu i potpišu ugovor
sa drugim klubom bez obaveze novog kluba da plati obeštećenje klubu za koji je
igrač do tada igrao. Presudom u Bosmanovom slučaju ukinuto je i pravilo o
ograničanavanju broja stanaca koji mogu da igraju za određeni tim u zemljama
članicama EU. Kao što je “put do pakla popločan dobrim namerama”, tako je i
“Bosmanovo pravilo” dovelo do toga da najtalentovaniji i najbolji fudbaleri,
odnosno oni fudbaleri za koje se proceni da mogu da doprinesu postizanju boljih
rezultata i ostvarivanju veće finansijske dobiti za klub, odlaze kod onih koji plate
više i uticalo je da honorari vrhunskih igrača dostignu bezobrazno visoke
iznose. Većina fudbalskih klubova nije u stanju da finansijski isprati ovaj
trend pa su se, da bi ostali konkurentni, okrenuli osnivanju svojih fudbalskih
škola i ranoj identifikaciji talenata. Na taj način pokušali su da mlade
talentovane igrače vežu dugoročnim ugovorima, usklade odlaske i dolaske
fudbalera i/ili iskoriste mogućnost finansijske dobiti od budućih transfera
fudbalera poteklih iz njihove škole fudbala. I UEFA je uvođenjem pravila o
obavezi klubova učesnika takmičenja u njenoj organizaciji da imaju ekipe u
mlađim kategorijama i propisanom broju fudbalera poteklih iz klupske škole
fudbala u prvom timu pokušala da stimuliše ulaganje u škole fudbala i time još
više u prvi plan stavila ranu identifikaciju i razvoj talenata.
Na kraju, ne smemo zaboraviti ni emocionalnu komponentu.
Navijači vole da u timu za koji
navijaju igraju fudbaleri obučavani u klupskoj školi fudbala.
Koncept rane identifikacije
talenata u sportu nije nov. Još sedamdesetih godina prošlog veka pojedine
države počele su da kreiraju posebne programe identifikacije i praćenja razvoja
dece talentovane za sport zasnovane na savremenim naučnim saznanjima. Međutim,
u većini zemalja i tada i danas proces identifikacije i razvoja talenata odvija
se spontano, bez utvrđenog sistema merenja i kontrole. Kluka (2006) smatra da
se sistemi identifikacije talenata mogu svrstati u tri grupe:
1. Ogranizovani državni sistemi – Ovakve
sisteme kreirali su sportski stručnjaci iz vodećih naučnih institucija
pojedinih zemalja. Takve programe imale su zemlje bivšeg “istočnog bloka”, a
danas ih, na primer, imaju Kina, Australija i Velika Britanija. Australija je
takav sistem počela da razvija pripremajući se za OI u Sidneju i sve do Ol u
Londonu beležila je stalan rast u broju osvojenih medalja.
Danas u ovu grupu
možemo uvrstiti i programe koji se realizuju u akademijama pri fudbalskim
klubovima širom Evrope. Ovi programi zasnovani su na subjektivnim procenama
skauta i trenera o tome da li mladi sportisti zadovoljavaju određene
kriterijume uspešnosti. Te kriterijume kreirali su uglavnom iskusni treneri i
pretočili ih u akronime koji odražavaju njihovo shvatanje osnovnih determinanti
budućeg uspeha. Pa tako, fudbalski klub Ajaks za skauting mladih fudbalera
koristi akronim TIPS (tehnika,
inteligencija, ličnost, brzina); u Barseloni se oslanjaju na akronim TABS (tehnika, stav, ravnoteža,
brzina); a u Arsenalu na akronim SUPS
(brzina, razumevanje, ličnost, veština). Iako iskusni treneri i skauti poseduju
znanja i sposobnosti da uglavnom uspešno procene potencijale mladih sportista
(Thomas i Thomas, 1999), ovim programima nedostaje naučne objektivnosti kako u
definisanju kriterijuma za odabir, tako i u procesu identifikacije talenata.
3. Nesistematski pristupi – Za ovu grupu
pristupa karakteristično je donekle slučajno otkrivanje talenata na časovima
fizičkog vaspitanja ili u klubovima u kojima deca počinju da treniraju pri čemu
ne postoji jasno definisan sistem daljeg razvoja talentovanih sportista.
Kada govorimo o talentu u svakom trenutku moramo imati na
umu da govorimo o proceni budućih vrhunskih rezultata. Zato se programi za
talentovanu decu ne mogu organizovati bez praćenja i usmeravanja talenata.
Reilly i Williams (2000) smatraju da se put ka vrhunskom
rezultatu može podeliti u četiri ključne faze:
Prva faza je faza detekcije
talenata i odnosi se na otkrivanje onih koji nisu uključeni u sport; u ovom
slučaju fudbal. S obzirom na popularnost fudbala kod nas kada su dečaci u
pitanju ova faza ne predstavlja veliki problem u odnosu na neke manje popularne
sportove. Ova faza može biti važna kada je u pitanju ženski fudbal jer se u
Srbiji fudbal doživljava kao gotovo isključivo muški sport i ne privlači veliki
broj devojčica.
Druga faza je faza identifikacije
talenata i odnosi se na proces prepoznavanja potencijalnih vrhunskih fudbalera
iz grupe onih koji već treniraju fudbal. U ovoj fazi vrši se predviđanje
dostignuća na osnovu procena u vezi sa fizičkim, fiziološkim, psihološkim i
sociološkim karakteristikama i tehničkim sposobnostima pojedinaca.
Treća faza je faza razvoja.
Identifikaciju talenata treba posmatrati kao dugoročan proces u kontekstu
razvojne dinamike svakog pojedinca. Čini mi se da je ovo faza u kojoj se dešava
najveći broj propusta u praksi. Pošto je dinamika fizičkog, mentalnog,
socijalnog i emocionalnog razvoja svakog pojedinca u određenoj meri različita,
u ovoj fazi bi trebalo svakom pojedincu omogućiti odgovarajuće uslove za učenje
i pružiti mu priliku da u takvom okruženju razvija svoj potencijal.
Četvrta faza je faza selekcije
i podrazumeva odabir pojedinaca ili grupe igrača najprikladnijih za obavljanje
zadataka u određenom kontekstu. Tako se u fudbalu selekcija vrši pre svake
utakmice i bira se 11 igrača od onih koji su na raspolaganju treneru, a najpogodniji
su i najspremniji da odgovore na zadatak koji se u tom trenutku nalazi pred
timom. Takođe, selekcija se vrši i prilikom odabira igrača koji će ući u širi
sastav tima s obzirom na taktičke zamisli trenera i njegovu filozofiju igre.
Dakle, iako se čini da je identifikacija ključni sastojak
ovog procesa, u današnjoj nauci o sportu usmeravanje i razvoj talenata
preuzimaju primat i smatraju se verovatno najbitnijim činiocima uspeha.
Mogli ste da primetite da spisak poželjnih osobina, odnosno
determinanti budućeg uspeha, mladih fudbalera nastao iz prakse pokriva oblasti
koje proučavaju različite naučne discipline i odnosi se na različite
sposobnosti i karakteristike ličnosti. Proučavajući procese identifikacije i razvoja
talenata u različitim sportovima naučnici su došli do saznanja da je mnogo
komplikovanije sprovesti uspešnu identifikaciju talenata u ekipnim sportovima u
odnosu na neke individualne sportove kao što su trčanje, biciklizam, plivanje
ili veslanje. Za navedene sportove utvrđeni su prilično precizni prediktori
uspešnosti iz domena fiziologije i morfologije kao što su: visina, dužina
udova, snaga i kompozicija mišićnih vlakana, veličina srca i frekvencija srca u
stanju mirovanja, veličina i volumen pluća, fleksibilnost zglobova i sl. (Patel
i Greydanus, 2002). Međutim, kada su istraživači ove kriterijume
primenili na fudbal (Reilly i sar., 2000; Reilly i Gilbourn, 2003) pokazalo se
da fiziološki i morfološki činioci nemaju toliko značajnu ulogu u ranoj
identifikaciji vrhunskih fudbalera. Uspeh u svim ekipnim sportovima, pa i u
fudbalu, zavisi od velikog broja različitih personalnih karakteristika i
sposobnosti.
Malina (2005) navodi da prilikom identifikacije talentovanih
igrača u obzir treba uzeti: fizička, fiziološka i psihološka svojstva
pojedinca, kao i posedovanje i stepen razvijenosti specifičnih fudbalskih
veština.
Williams i Reilly (2000) predlažu upotrebu četiri grupe
prediktora talenta u fudbalu:
Prvu grupu čine fizičke
karakteristike – visina, masa,
dimenzije tela, somatotip, dijametar kostiju, masno tkivo i obim mišića.
Drugu grupu čine fiziološki
pokazatelji poput aerobnog
kapaciteta i anaerobne snage i izdržljivosti.
U treću grupu spadaju različiti sociološki pokazatelji kao
što su: socio-ekonomski status, kulturološka pozadina, obrazovanje, roditeljska
podrška, odnos između trenera i deteta i vreme posvećeno treningu.
Četvrtu grupu prediktora čine psihološki pokazatelji
koji se odnose na ličnost pojedinca i peceptivno-kognitivne sposobnosti. U perceptivno-kognitivne
sposobnosti spadaju: uspešnost usmeravanja i održavanja pažnje, sposobnost
efikasnog učenja i izvođenja specifičnih motoričkih radnji, sposobnost dobre
anticipacije i donošenje odluka, razvijeno kreativno mišljenje i visoka
inteligencija igre. U prediktore koji se tiču ličnosti pojedinca spadaju:
motivacija, samopouzdanje, regulacija anksioznosti i koncentracija.
Tek kombinacija ove četiri grupe prediktora može nam ukazati
šta predstavlja talenat u fudbalu.
Fizičke
karakteristike talentovanih fudbalera
Kao što smo rekli, u procesu identifikacije talenta kao
potencijalni prediktori uzimaju se podaci o različitim fizičkim
karakteristikama. Najčešće se kao prediktori koriste podaci o visini, tesnoj
masi, debljini kožnih nabora i procentu masnog tkiva čime se dobija
antropometrijski profil igrača.
Prema istraživanjima uspešni mladi igrači imaju morfotip
sličan starijim vrhunskim fudbalerima (Malina i sar. 2000). Uspešniji mladi
fudbaleri imaju manji procenat masnog tkiva, nižu sumu kožnih nabora i kod njih
je u značajnoj meri manje zastupljen endomorfni somatotip u odnosu na njihove
manje uspešne vršnjake (Reilly i sar., 2000; Janssens i sar., 2002).
Malina i saradnici (2000) navode da vrhunski mladi igrači
imaju veću biološku starost u odnosu na manje uspešne mlade fudbalere i
zaključuju da treneri mnogo češće kao talentovane igrače izdvajaju one koji su morfološki
napredniji. Biološka starost određuje se na osnovu polnih, skeletnih i
somatskih indikatora, pri čemu su skeletni indikatori osetljivi tokom celog
perioda detinjstva i adolescencije. Biološka starost pojedinca se može značajno
razlikovati od kalendarske (hronološke) starosti. Kao primer Malina (2003)
navodi da skeletna starost dece uzrasta od približno 8 godina varira od 6,3 do
9,4 godina.
U ovom kontekstu veoma su interesantna istraživanja koja su
radili Helsen i saradnici. Dužina selekcione godine u fudbalu poklapa se sa
dužinom kalendarske godine, odnosno dužina selekcione godine iznosi dvanaest
meseci. Helsen i saradnici su u više radova od 1998. godine do danas ispitivali
datume rođenja mladih fudbalera u Belgiji, ali i na uzorku mladih fudbalera iz
više evropskih zemalja, i primetili da postoji tendencija trenera da kao
talentovane igrače izdvajaju one koji su rođeni na početku i nešto ređe do
sredine selekcione godine. Ovakav trend se zadržao i kada je datum početka
selekcione godine promenjen (Helsen i sar., 1998; Helsen i sar., 2000; Helsen i
sar., 2005; Helsen i sar., 2012). Pristrasnost preferencije igrača rođenih
početkom selekcione godine prisutna je u gotovo svim ligama u Evropi. Potvrđena
je u istraživanjima rađenim u Norveškoj (Wiium i sar.,2010), Španiji (Perez Jimenez
i Pain, 2008), Francuskoj (Delorme i sar., 2010), Nemačkoj (Schorer i sar.,
2009) i Portugalu (Figueriedo i sar., 2009). Na osnovu ovih istraživanja možemo
zaključiti da je period od godinu dana predugačak, naročito u periodu puberteta
kada se u organizmu dešavaju značajne promene, i da mladi fudbaleri rođenji
početkom selekcione godine “predodređeni” da češće budu izdvojeni kao
talentovani zato što su stariji skoro godinu dana pa samim tim i fizički
razvijeniji od mladih fudbalera rođenih krajem selekcione godine.
Naučnici smatraju da selekcija igrača na osnovu
antropometrijskih karakteristika igrača na ranom uzrastu može biti veoma
nepouzdana jer fizički kvaliteti koji karakterišu odrasle vrhunske igrače nisu
jasno uočljivi pre kasne adolescencije. Preporučuje se da se selekcija na ranom
uzrastu vrši pre svega na osnovu veština i sposobnosti, a ne na osnovu fizičkih
karakteristika igrača. Takođe, Helsen i saradnici (2000) predlažu da se igrači
ne grupišu prema hronološkoj nego prema biološkoj starosti.
Fiziološke
karakteristike talentovanih fudbalera
Za utvrđivanje fizioloških karakteristika talentovanih
fudbalera koriste se različiti testovi i pokazatelji. Najčešće se kao
pokazatelj uzima mera maksimalne potrošnje kiseonika (VO2max) i primenjuju
različiti testovi brzinskih sposobnosti i agilnosti (T-Test, Shuttle run
test, 505 agility test, Test ponavljanih sprinteva) i testovi eksplozivne snage
(npr. skok u vis iz mesta).
Test aerobne izdržljivosti se obično ne primenjuje na
uzrastima mlađim od 15 godina.
Janković i saradnici (1997) su sproveli istraživanje na
uzorku mladih hrvatskih fudbalera uzrasta od 15 do 17 godina i utvrdili da se fiziološki
parametri (VO2max, anaerobna moć, mere snage šake i trupa, relativni i
apsolutni volumen srca) značajno razlikuju kod uspešnih i manje uspešnih
fudbalera i da se mogu koristiti kao dobri prediktori budućeg uspeha.
I rezultati istraživanja brzinskih sposobnosti ukazuju da
ovi testovi dobro diskriminišu uspešne i manje uspešne mlade fudbalere. Uspešni
mladi fudbaleri starosti od 11 do 12 godina su bolji u trčanju na 30 m i
produženom povratnom trčanju od svojih manje talentovanih vršnjaka (Janssens i
sar., 1998). Reilley i saradnici (2000) takođe ističu značajne razlike u
anaerobnim sposobnostima između grupa elitnih i onih mladih fudbalera koji nisu
svrstani u grupu elitnih i posebno naglašavaju da su se kao dobri
diskriminatori pokazali testovi sprinta na 15 m, aerobna sposobnost merena
Shuttle run testom i kao najbolji najbolji test navode srednju vrednost
ponavljanih sprinteva na 30m sa pauzom od 20s.
Grupa istraživača predvođena Vaeyensom i Malinom je 2006.
godine u Gentu pokrenula projekat sa ciljem da ustanovi model za selekciju
mladih fudbalera u Belgiji. Rezultati njihovih do sada obavljenih istraživanja
ukazuju da identifikacija i razvoj talenata u fudbalu predstavlja dinamički
proces i da se u tom procesu u obzir moraju uzeti različite sposobnosti mladih
fudbalera koji se razlikuju po brzini sazrevanja i napredovanja. U njihovim istraživanjima na različitim
uzrastima drugačiji pokazatelji su bili dobri diskriminatori talenta. Na
uzrastu od 14 i 15 godina biološka zrelost značajno utiče na snagu, kapacitet i
fleksibilnost igrača, kao i na brzinu sprinta i na kardiorespiratornu funkciju
kod igrača starosti od 15 i 16 godina. Međutim, kada su u pitanju specifične
fudbalske veštine biološka zrelost je imala značajan uticaj samo kod igrača
starosti 14 godina. Na uzrastu od 13 i 14 godina dobri pokazatelji talenta mogu
da budu brzina i fudbalska tehnika, dok je na uzrastu od 15 do 16 godina mnogo
važnija aerobna izdržljivost. Jedina karakteristika koja se pokazala kao
značajna na svim uzrastima je brzina. Elitni igrači imaju najbolje sprinterske
sposobnosti na svim uzrastima, a ta razlika je najočiglednija na uzrastu od 13
i 14 godina.
Reilley i Williams (2000) smatraju da bi VO2max mogao da
bude veoma značajan prediktor uspeha budući da se današnji fudbal igra sa mnogo
više tempa u odnosu na fudbal koji se igrao pre deset godina.
Možemo zaključiti da, prema rezultatima istraživanja,
fiziološka merenja mogu biti korisni pokazatelji ali ih ne bi trebalo koristiti
kao jedine pokazatelje talenta. Takođe, potrebno je biti oprezan i voditi
računa o individualnoj dinamici sazrevanja.
No comments:
Post a Comment