Mar 27, 2014

Šta taj sportski psiholog u stvari radi?



Poslednjih nekoliko godina u Srbiji se sve više govori i piše o sportskoj psihologiji. Čini mi se da je sportska psihologija dospela u žižu javnosti najpre zahvaljući uspesima Novaka Đokovića i njegovoj spremnosti da govori o važnosti psihološke pripreme, mentalne stabilnosti i snage, za sportske rezultate. U tome ga prate olimpijska šampionka Milica Mandić i naš vrhunski atletičar Emir Bekrić. Kao psiholog sam im na tome veoma zahvalna. Bez njih i njihovih rezultata sportska psihologija bi verovatno i dalje čamila u nekom zapećku zaboravljena od svih. Međutim, iz razgovora sa ljudima, čitajući članke u novinama i vesti na različitim portalima stičem utisak da su kod nas i danas veoma prisutne predrasude i izraženi stereotipi o psihologiji i psiholozima. Jedan deo odgovornosti za nerazumevanje šta psiholozi u stvari rade je na ljudima iz struke.

Nabrajanje svega čime se sportski psiholog bavi bi potrajalo i bilo bi zamorno i dosadno za čitanje. Utisak o tome šta sve psiholog u sportu radi možete da steknete čitajući dosadašnje ali i buduće upise na ovom blogu. Ja ću se u ovom trenutku fokusirati na ono šta psiholog nije i šta psiholog ne radi. Pokušaću da makar malo utičem na razbijanje predrasuda i stereotipova o psihologiji i psiholozima. Pa, evo “moja dva centa”.


Psiholog nije biće sa druge planete koje poseduje magične moći.

Ne morate triput da pogađate, moj omiljeni lik iz Star Trek-a je Deanna Troi. Nadam se da se moji drugari fanovi ove serije neće naljutiti ali, evo, priznajem i ovako javno – Isključivo zbog Deanne Troi sam zavolela Star Trek! Za one koji ne znaju, Deanna je pola čovek, a pola Betazoid. Betazoidi su telepate, a pošto je samo pola Betazoid Deanna je empata što joj uz psihološko obrazovanje koje je stekla pomaže da dobro obavlja posao psihološkog savetnika na svemirskom brodu Enterprise. Odrastala sam razmišljajući o tome kako je baš cool biti makar pola Betazoid. Na moju veliku žalost Betazoidi ne postoje! I čak i oni izmaštani Betazoidi polutani, gle čuda, moraju da uče neke škole da bi radili na Enterprise-u.


Deanna Troi - heroina mog detinjstva


Priznajem i da je ponekad, ali samo ponekad, zabavno upustiti se u bezazlenu igru i šaljivo odgovarati ljudima koji kada čuju šta ste po obrazovanju iz prve počnu sa propitivanjem – A, kakav sam ja? A, o čemu sad razmišljam? A, šta misliš o čemu on/ona razmišlja kad me “onako” gleda? Ako ćemo ozbiljno, nemam pojma kakav si jer te prvi put u životu vidim, ne znam o čemu razmišljaš i ne mogu da ti odgovorim na pitanje o čemu neko drugi razmišlja.

Pošto Betazoidi ne postoje, ni psiholozi nisu Betazoidi, niti mogu biti neki drugi super-heroji sa magičnim moćima jer ni oni, nažalost, ne postoje. Nemamo rendgenski vid kojim prodiremo u mozak drugih ljudi i detektujemo o čemu razmišljaju, niti smo u stanju da zahvaljući super moćima zaronimo u “dušu” drugoga, otkrijemo šta oseća i saznamo njegove najdublje i najmračnije tajne. Ako želiš da saznam o čemu razmišljaš i šta osećaš, moraćeš to da mi kažeš tokom psihološkog intervjua ili kroz odgovore na psihološkim testovim. A ostala znanja i veštine koje sam stekla školujući se za psihologa će mi poslužiti da znam šta sa tim saznanjima mogu da uradim.


Druga veoma raširena predrasuda o psiholozima je da je naš zadatak da “popravljamo” ljude. Psiholozi nisu “popravljači”! Ova predrasuda je važna iz dva razloga. Prvi je rasprostranjeno uverenje da se psihologu javljamo samo onda kada imamo neki “ozbiljan problem”, a drugi razlog je verovanje da će nam psiholog taj “ozbiljan problem” lako i brzo rešiti.

Kod psihologa se ne ide po kazni. Naravno, psiholog može da pomogne onim sportistima koji imaju problem sa takmičarskom tremom, osećaju da im nedostaje samopouzdanja, imaju poteškoća da se u pravom trenutku fokusiraju na bitne stvari tokom treninga i utakmica, osećaju da gube motivaciju i onaj entuzijazam koji su nekada imali, oporavljaju se od povreda ili imaju poteškoća u uklapanje u nove životne uloge po završetku sportske karijere. Ali, to je samo delić onoga čime se psiholog bavi. Dobar deo posla sportskog psihologa čini prevencija. Naš zadatak je i da omogućimo deci i mladim sportistima da usvoje kako one veštine koje će unaprediti njihovo sportsko umeće i pre nego što se potencijalni problem pojavi, tako i neke opšte životne veštine koje će im biti od koristi postali jednog dana profesionalci ili ne. Zadatak sportskog psihologa je i da vam pomogne da ono u čemu ste dobri podignete na još viši nivo. Šta bi se dogodilo ako bi neki košarkaš, fudbaler ili teniser jednostavno prestao da trenira zato što misli da je dovoljno dobar? Odgovor je isti i za psihološke veštine.

Takođe, važno je da razumete da je psihološko savetovanje timski rad koji, kao i vaš sportski trening, zahteva vreme, trud, rad i posvećenost. Neretko stičem utisak da ljudi očekuju da će sve to psiholog rešiti, a da je na njima da se pojave i kažu šta imaju. Ili da ne kažu ništa, jer psiholog može da pročita njihove misli. Kao kad vam se zapuši sudopera, a vi pozovete vodoinstalatera i dok on tamo nešto čačka i majstoriše vi sedite i pijuckate kafu. E, stvari tako neće funkcionisati i rezultata neće biti. Moraćete da sarađujete, vredno radite i prihvatite vaš deo odgovornosti za rezultate. I ništa se neće dogoditi preko noći. Čarobna pilula ne postoji! Ma šta vam oni instant self-help magovi koji se smeše sa naslovnih strana džepnih izdanja poručivali, ne postoji dijeta od koje ćete skinuti 10 kilograma za 5 dana, ne postoji tajna koja će vam preko noći promeniti život, ne postoji 8 zlatnih pravila koja će vam podići samopouzdanje čim ih pročitate… Moraćete da radite. Moraćete da prolivate krv, suze i znoj. Žao mi je, ali tako je. U to ime jedan od mojih omiljenih citata:





2 comments: