Nov 15, 2014

Ponos – Emocija uspeha, moći i statusa


Osećanje ponosa, uz osećanja stida, sramote i krivice, spada u grupu složenih, samosvesnih emocija. Ponos je emocija koju primarno osećamo u odnosu na sebe, i javlja se u situacijama kada procenjujemo da su naše karakteristike i naša dela pozitivni, poželjni ili uspešni. Ponos je, takođe, i socijalna emocija zato što pravila o adekvatnim načinima doživljaja i ispoljavanja ponosa stičemo kroz proces socijalizacije, a putem prihvatanja društvenih normi, vrednosti i morala, i zato što ponos doživljavamo i ispoljavamo u interpersonalnim odnosima.  

Samosvesne emocije se, za razliku od bazičnih emocija (kao npr. zadovoljstvo, strah, bes), javljaju kasnije u životu zato što je za doživljavanje i ekspresiju ovih emocija neophodno da razvijemo određene kognitivne sposobnosti. Pre svega, da bi doživeli i izrazili ponos potrebno je da imamo razvijenu svest o sebi, a potom i stabilnu sliku o sebi, sposobnost da poredimo sebe sa postavljenim standardima, kao i da smo u stanju da pravilno raspoznamo uzroke specifičnih ishoda. Rezultati istraživanja nam ukazuju da na uzrastu od oko tri godine deca manifestuju verbalno i neverbalno ponašanje koje ukazuje na to da osećaju ponos (Lewis i sar., 1992; Stipek i sar., 1992). Na uzrastu od četiri godine deca su u stanju da tačno prepoznaju neverbalne manifestacije ponosa kod drugih (Tracy, Robins i Lagattuta, 2005). I tek na uzrastu između devete i desete godine su sposobna da tačno atribuiraju unutrašnje (sposobosti, trud, uloženi napor), odnosno spoljašnje (sreća, slučajnost) uzroke ishodima određenih akcija i daju pravo na ponos onima koji su zaslužni za pozitivne ishode (Kornilaki i Chloverakis, 2004).  
  
Osećanje ponosa je u psihološkoj nauci dugo bilo u zapećku i predstavlja verovatno najmanje izučavanu emociju iz spektra “pozitivnih emocija”. Tek u poslednjih desetak godina istraživači su počeli intenzivnije da se bave proučavanjem ponosa i došli do nekih značajnih otkrića.   

I novija istraživanja potvrdila su pretpostavku da postoje dve “vrste” ponosa. Prva je autentičan ponos, a druga tzv. hubristički ponos. Autentičan ponos predstavlja osećanje u primarnom značenju reči ponos u našem jeziku, a to je “osećanje zadovoljstva zbog postignutog uspeha”. Hubristički ponos se odnosi na osećanje u sekundarnom značenju reči ponos, a to je “preterano visoko mišljenje o sebi i omalovažavanje drugog” čime se pojam ponosa izjednačava sa godošću, ohološću ili nadmenošću. Autentičan ponos je rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod atribuiramo unutrašnjim, nestabilnim i kontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosan sam na ono što sam učinio. Pobedio sam zato što sam naporno trenirao). S druge strane, hubristički ponos je rezultat procesa u kojem zasluge za pozitivan ishod pripisujemo unutrašnjim, stabilnim i nekontrolabilnim uzrocima (npr. Ponosam sam na sebe. Pobedio sam jer sam izuzetan). Ljudi koji pokazuju tendenciju da osećaju i manifestuju autentičan ili hubristički ponos imaju različite profile ličnosti. Tendencija ka doživljaju autentičnog ponosa je u pozitivnoj vezi sa socijalno prihvatljivim i adaptivnim crtama ličnosti (ekstraverzija, saradljivost, istrajnost, emocionalna stabilost i otvorenost za nova iskustva) i samopoštovanjem. Ovakve osobe ređe pate od depresije, anksioznosti i socijalnih fobija, nisu sklone agresivnom i neprijateljskom ponašanju i lakše se suočavaju sa odbijanjem i negativnim feedbackom. S druge strane, tendencija ka doživljaju hubrističkog ponosa je u negativnoj vezi sa prosocijalnim karakteristikama ličnosti (saradljivost i istrajnost), a u pozitivnoj vezi sa narcisoidnošću i izraženim osećanjem stida. Ove osobe su češće visoko anksiozne, sklonije agresivom i antisocijalnom ponašanju, češće imaju nisko samopoštovanje i teže održavaju dobre socijalne odnose. Istraživanja nam, dakle, govore da je autentičan ponos prosocijalna ka postignuću usmerena emocija, dok je hubristički ponos antisocijalna, agresivna, narcisoidna varijanta koja bar u određenoj meri predstavlja odbrambeni odgovor na izraženo osećanje stida i nisko samopoštovanje (Tracy, Cheng, Robins i Trzesniewski, 2009; Tracy i Robins, 2007; Cheng, Tracy i Henrich, 2009).

Rezultati ovih istraživanja su nam potvrdili ranije nalaze i (sa)znanja iz psihologije, filozofije, religije i “intuitivne narodne mudrosti”. Druga linija istraživanja – neverbalna ekspresija ponosa – nam je donela nešto novo i značajno. Naime, serijom istraživanja u različitim kulturama, kod ljudi različitih uzrasta, rasne, verske i polne pripadnosti i različitih socio-ekonomskih statusa utvrđeno je da se ponos manifestuje na univerzalan način. Od Kine, Tajlanda, preko Sjedinjenih Država, zemalja zapadne Evrope, do Burkine Faso ljudi gestove prikazane na slikama ispod prepoznaju kao ponos. 







Tipična ekspresija ponosa podrazumeva da je telo otvoreno, grudni koš je blago isturen, glava je malo zabačena u nazad, ruke su odmaknute od tela i nalaze bokovima ili su podignute sa stisnutim pesnicama, a na licu se prepoznaje blagi osmeh. Tracy i Matsumoto (2008) su u svom istraživanju, koje su sproveli tokom održavanja Paraolimpijskih igra u Atini 2004. godine, došli do saznanja da sportisti slepi od rođenja potpuno istim gestovima izražavaju osećanje ponosa. Rezultati ove linije istraživanja nam ukazuju da je neverbalno izražavanje ponosa ne samo univerzalna, već i urođena ljudska reakcija.

Zašto su nam rezultati ove linije istraživanja naročito važni? Zato što smo tokom evolucije razvili poseban sistem za automatsku, brzu i efikasnu komunikaciju, a osnovu tog sistema čine emocije. Doživljaj i ekspresija emocija imaju dve funkcije: a) da pripreme organizam za adaptivan odgovor na događaje u okruženju i b) da komuniciraju socijalno važne informacije (Darwin, 1872). Neverbalno izražavanje emocija putem izraza lica i gestovima, u stvari, predstavlja pre-lingvističku i pre-svesnu “kancelariju za brze odgovore”. I to ne bilo kakvu kancelariju, već onu koja svoj posao obavlja veoma dobro. Pošto osećanje ponosa ima univerzalnu i urođenu neverbalnu manifestaciju, onda zaključujemo da ti gestovi imaju neku važnu adaptivnu funkciju za ljudsku vrstu.    

Pa, čemu onda osećanje ponosa služi i kakvu socijalnu poruku komunicira? Rezultati istraživanja nam ukazuju da osećanje i manifestovanje ponosa ima funkciju dostizanja ili zadržavanja socijalnog statusa.

Osećanje ponosa motiviše pojedinca da stremi postignućima u društveno važnim domenima. Osećanje ponosa je prijatna, a samim tim i pozitivno potkrepljujuća emocija. Osećanje zadovoljstva (sobom) koje imamo kada postignemo nešto dobro, veliko, vredno ili važno i njegova potkrepljujuća funkcija nas podstiču da iznova i iznova težimo takvim postignućima. Osobe koje su uspešne u ovome za uzvrat bivaju nagrađene društvenim odobravanjem, prihvatanjem i promocijom u socijalnom statusu.

Drugi način na koji osećanje ponosa obavlja funkciju dostizanju ili zadržavanju statusa je preko informativne uloge o promenama u okruženju. Osećanja ponosa nas informiše o tome da li zaslužujemo odobravanje, prihvatanje i promociju u socijalnom statusu. Istvremeno, budući da je osećanje ponosa emocija koja najviše pozitivno korelira sa samopoštovanjem (Brown i Marshall, 2001), a samopoštovanje predstavlja neku vrstu socijalnog barometra, sledi da ponavljano osećanje zadovoljstva zbog učinjenog promovišu pozitivna osećanja i misli o sebi što dugoročno gledano za posledicu ima više samopoštovanje koje nas informiše o našoj socijalnoj vrednosti.

Treći način na koji ponos utiče na promociju u socijalnom statusu je preko univerzalno prepoznatljivog neverbalnog izraza čija je funkcija da brzo, efikasno, na nesvesnom nivou informiše ostale članove grupe o našim postignućima koja predstavljaju indikator da zaslužujemo visok socijalni status.  

Na osnovu svega do sada navedenog možemo zaključiti da naša osećanja, naše misli i naša postignuća direktno i automatski utiču na naš govor tela čime šaljemo poruku sebi i drugima da zaslužujemo prihvatanje, priznanje i visok socijalni status. I sada se nameće pitanje – da li se ovaj proces može preokrenuti? Može li “glumljenje” neverbalne manifestacije ponosa da pomogne da se osećamo pozitivnije, sigurnije u sebe, hrabrije, odlučnije, dominantnije i prihvatimo ulogu lidera? Hoće li nas to ubediti da zaslužujemo uspeh i visok socijalni status? Upravo ova pitanja postavila je Amy Cuddy, profesor socijalne psihologije na Harvardskoj poslovnoj školi motivisana ličnim iskustvom, ali prvenstveno željom da pomogne svojim studentima koji su osećali da nisu dorasli izazovu jednog od najkompetitivnijih okruženja. Amy Cuddy je postavila pitanja, rešila je da nađe odgovore i sa svojim saradnicima sprovela niz istraživanja. Rezultati ovih istraživanja nam kažu da je odgovor na postavljena pitanja pozitivan! Kada se osećamo ponosno zbog nekog postignuća testosteron i serotonin su visoki što znači da se osećamo dominantno, sigurno i zadovoljno; istovremeno nivo kortizola (hormon stresa) je nizak. U situacijama kada se nalazimo pod pritiskom i nismo uvereni da ćemo uspeti situacija je suprotna – kortizol je na visokom nivou, a testoteron i serotonin na niskom. Dva minuta “poziranja” u uspravnom stavu, sa rukama na bokovima, glavom blago zabačenom u nazad i malim osmehom na licu kada se nalazimo u stresnoj situaciji drastično menja hormonalne procese u našem organizmu. Kortizol opada, a testosteron i serotonin rastu. I ne samo to, nakon ove male glumačke vežbe i drugi nas doživljavaju kao odlučnije, sposobnije, sigurnije u sebe, kao bolje lidere i spremniji su da nam daju pravo na viši socijalni status. Ponavljanjem ćete na kraju ubediti i sebe (Carney, Cuddy i Yap, 2010).


Dakle - Strike a pose and fake it till you become it!





Ako mogu Supermen, Wonder women i Ronaldo možete i vi.  Pokušajte, ništa vas ne košta. 




Aug 22, 2014

Kucni o drvo... Da ne čuje zlo...

Veoma često možemo da primetimo da vrhunski sportisti pred početak i tokom takmičenja izvode neke, manje ili više, “šašave” rituale. Ponekad ritual izgleda simpatično kao što su na primer poljubac u “ćelu” Fabiana Barteza pred svaku utakmicu ili haka ples Novozelanđana. Nekada nisu vidljivi golim okom, ali imaju veliki uticaj na košarkašku modu. Urbana legenda kaže da su košarkaši počeli da nose “tri broja veće” šorceve zato što je Michael Jordan uvek ispod opreme nosio šorc svog nekadašnjeg koledž tima. Nekada su ti rituali luckasti kao što je na primer u tenisu veoma često izbegavanje da se nagazi linija. Čini se da linije preskaču gotovo svi! Veoma često sportisti imaju sujeverja u vezi sa garderobom koju nose. Tiger Woods uvek tokom poslednjeg dana turnira nosi crvenu majicu, Serena Williams ne menja čarape tokom turnira, fudbaleri imaju svoje srećne kopačke, štucne i donji veš… Neretko će treneri morati da upotrebe svu svoju moć u pregovorima ko će gde da sedi u autobusu ili ko će poslednji da izađe iz svlačionice, a ko će poslednji da kroči na teren kako bi se razrešio konflikt u ekipi. Nekada su rituali opasni po zdravlje, pa je rukovodstvo NBA moralo da izda zvaničnu zabranu Caronu Butleru da tokom utakmice žvaće slamčice. A, nekada su bizarni. Kažu da je Sergio Goycochea, bivši golman argentinske reprezentacije, svoj ritual uriniranja na terenu pre izvođenja penal serije započeo baš tokom četvrtfinala protiv tadašnje Jugoslavije u Italiji 1990. I niz se nastavlja… Gotovo da nema sportiste koji sa sobom na teren ne nosi neku amajliju. Danas su sve popularnije trajne ili privremene tetovaže sa posebnim srećnim značenjem, specifične frizure, ritualno šišanje do glave celog tima, puštanje brade tokom turnira i tome slično. 





Kako nastaju sujeverja i rituali?


Sredinom prošlog veka B. F. Skinner je u svojoj laboratoriji u eksperimentima sa pacovima i golubovima izučavao operacionalno uslovljavanje. Želeo je da utvrdi na koji način nagrada (hrana) i kazna (uskraćivanje hrane) utiču na oblikovanje ponašanja. I onda je tokom jednog eksperimenta podesio aparat tako da automatski, na nivou slučajnosti, daje hranu golubovima ma šta oni radili. Golub je trebao samo “da sedi i čeka” i hrana bi stigla. Međutim, desilo se nešto neobično. Golubovi kao da su razmišljali o tome “šta su ono prošli put radili kad je hrana stigla”. Jedan se vrteo u krug oko svoje ose čas u jednu, a čas u drugu stranu; drugi je mlatarao raširenim krilima; treći je svako malo zabacivao glavu u desnu stranu… Igrom slučaja određeno ponašanje se vremenski poklapalo sa stizanjem hrane, što je dovelo do toga da se specifično ponašanje kod golubova učvrsti. Golubovi kao da su bili “uvereni” da hranu dobijaju baš zato što konstantno ponavljali određeni pokret. Na ovaj način Skinner je eksperimentalno dokazao postojanje ponašanja veoma sličnog “sujeverju” kod golubova. 

Ljudska bića se u ovome ne razlikuju značajno od golubova. I mi smo skloni da verujemo da je isključivo naše ponašanje “zaslužno” za određeni ishod. Verujemo da je svet pravedan (Lerner, 1965) i da, najčešće, svako prema zaslugama dobije ono što zaslužuje. Verovanje u hipotezu pravednosti učvršćuje uverenje da smo isključivo mi zaslužni za ishod, a da slučajnosti i sreća u svemu tome ne igraju značajnu ulogu. Skloni smo i da pozitivan ishod, odnosno uspeh, pripisujemo svojim sposobnostima i veštinama; a s druge strane uzroke neuspeha tražimo u spoljašnjim nepovoljnim okolnostima i pripisujemo ih “lošoj sreći” (Feather, 1969) pa zato određena naša ponašanja, čak i kad su potpuno iracionalna, greškom povezujemo sa pozitivnim ishodima. Verujući u sve ovo - a čini se da jesmo na neki način predodređeni da verujemo - stvaramo iluziju kontrole (Langer, 1975; 1977) nad situacijom na čiji ishod ne možemo u potpunosti da utičemo. 

Na ovaj način i najbesmislenije radnje dobijaju smisao i svoju ulogu u budućem uspehu. Naročito je to slučaj u situacijama čiji ishod istovremeno zavisi od kombinacije veštine i slučajnosti. A, sportska takmičenja jesu jedna od takvih situacija. Veština i umeće su izuzetno važni, ali postoje i mnoge stvari nad kojima nemamo kontrolu, na koje ne možemo da utičemo, nešto što je proizvod puke slučajnosti i dobre ili loše sreće.  


I svi mi, najčešće, savršeno razumemo da ti specijalni predmeti nemaju nikakvu magijsku moć i da nam uvek isti obrok, u istom restoranu, za istim stolom dan pred važno takmičenje neće osigurati pobedu ali jako teško se toga odričemo. Zašto? Novija istraživanja koja su se bavila proučavanjem sujeverja i rituala u sportu upućuju na zaključak da mali rituali i amajlije pomažu. I eto, ne odričemo se lako onoga što nam je od koristi, pa makar ta korist bila minimalna. Pomažu tako što u situacijama sa neizvesnim ishodom pružaju određenu vrstu utehe i snižavaju psihološku tenziju, anksioznost i tremu pred takmičenje (Schippers i Van Lange, 2006). I ne samo to, amajlije i rituali utiču da osnažimo veru u sopstvene sposobnosti (Samoefikasnost; Bandura, 1977) što na kraju dovodi do boljih rezultata.  Damisch, Stoberock i Mussweiler (2010) su utvrdili da aktivacija sujeverja povezanih sa “dobrom srećom” - kao što je npr. jednostavno “držim ti palčeve” – dovodi do povećanja samopouzdanja, a potom i posredno utiče da osoba ostvari bolje rezultate u različim motornim i kognitivnim zadacima. Rezultati ovih istraživanja praktično znače da rituali i amajlije mogu predstavljati adaptivnu strategiju suočavanja sa stresom. To ne znači da treneri nužno treba da ohrabruju sportiste da praktikuju rituale, već da ne treba po svaku cenu obeshrabrivati one kojima to dolazi “prirodno” kao jedna od strategija za smanjivanje tenzije.

Psiholozi ipak, bez obzira na ove pozitivne rezultate, preporučuju da umesto rituala sportisti praktikuju specifične predtakmičarske i takmičarske rutine. Za razliku od rituala, rutine su zasnovane na svrsishodnim, logičnim, radnjama čiji je cilj da sportistu fizički, kognitivno i emocionalno pripreme za trening i za takmičenje, a njihov efekat je smanjenje tenzije, više samopouzdanje i bolja koncentracija. Ako u ovaj racionalan i svrsihodan raspored upadne i neka amajlija, razloga za paniku nema, ali oprez nije na odmet. 

Zašto su psiholozi i dalje skeptični prema ritualima i sujeverjima kad vidimo da oni bar nekim sportistima na neki način pomažu? Zato što stvari mogu da krenu nizbrdo. Istraživanja nam govore da su sujeverju podložniji i da rituale češće i revnosnije praktikuju sportisti koji poseduju izraženu crtu anksioznosti i nisko samopouzdanje. Takođe, kod sportista veoma često srećemo izražene opsesivne i perfekcionističke tendencije. Sportista koji poseduje ovakve karakteristike biće podložniji razvijanju opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Zato je poželjno da treneri, koji su u svakodnevnom kontaktu sa sportistima, budno motre na ponašanje sportista i ukoliko se pojavi potreba zatraže intervenciju psihologa.


Šta je opsesivno-kompulzivni poremećaj?


Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u grupu neurotskih (anksioznih) poremećaja i osim trajne preplavljujuće strepnje i iracionalnih strahova karakterišu ga prisilne misli (opsesije) i/ili prisilne radnje (kompulzije).  

Ponekad se opsesije ili kompulzije javljaju pojedinačno, ali ih mnogo češće srećemo u paru. Opsesije su uznemirujuće, neželjene misli, nagoni ili slike koje se uporno javljaju i održavaju “u glavi”. Pošto su takve misli veoma uznemiravajuće, a osoba je najčešće bar delimično svesna da su besmislene, nerealne i preterane ona pokušava na neki način da ih se oslobodi, da ih potisne ili ignoriše. I to čini pomoću kompulzija – repetitivnih ponašanja (npr. radi stvari prema precizno zacrtanom rasporedu, određeni broj puta) ili mentalnih radnji (npr. brojanje ili ponavljanje reči u sebi) za koje osoba oseća i čvrsto veruje da predstavljaju  jedini način na koji može da spreči da se njene misli obistine. Takva ponašanja i mentalne radnje ne pričinjavaju zadovoljstvo, osoba to radi zato što oseća da mora i da nema drugog načina, ali ponekad dovode do tenutnog i privremenog olakšanja, smanjenja napetosti i strepnje. Ovakvi rituali oduzimaju mnogo vremena na dnevnom nivou pa počinju bitno da ometaju svakodnevno funkcionisanje pojedinca, društvene i porodične aktivnosti.






Opsesivno-kompulzivni poremećaj može da se javi iznenada. Ipak, mnogo ćešće se razvija postepeno, vremenom postaje sve izraženiji, a ponekad rituali postaju sve kompleksniji i komplikovaniji za izvođenje.

Današnja nauka smatra da opsesivno-kompulzivni poremećaj nastaje kao posledica kombinacije više faktora : genetskih, neurobioloških, ponašajnih, kognitivnih i faktora iz okruženja. Ovi faktori predstavljaju predispozicije i okidače za javljanje poremećaja kod određene osobe u određenom trenutku.

Rekli smo da izražena crta anksioznosti, nisko samopouzdanje i izražene opsesivne i perfekcionističke tendencije predstavljaju signale za mogući OKP. Više o perfekcionizmu pročitajte ovde i ovde. A sada ću pokušati da objasnim kako sve to izgleda na nivou ponašanja i kako da prepoznate kada stvari kreću nizbrdo.

Zamislimo da je naš mozak veliki inbox. Tokom dana, u svakom trenutku, u naš inbox stižu različite poruke. Neke od tih poruka su nam bitne, a neke od njih nisu. To znači da moramo biti u stanju da vršimo selekciju poruka. Zamislimo onda da selekciju poruka u našem mozgu vrši specijalno dizajniran filter za spam i junk poruke. Kod ljudi koji pate od OKP-a filter je pogrešno podešen i umesto da prepozna spam i junk poruke i baci ih u kantu za smeće, on uporno puni inbox takvim porukama. Osoba koja ne pati od OKP-a čak i kada joj junk poruka stigne u inbox konstatuje da je to glupost i automatski poruku prebaci u korpu za smeće. Osoba koja pati od OKP-a nije u stanju to uradi zato što se u interpretaciji poruka oslanja na disfunkcionalna uverenja i pretpostavke. Naučnici su utvrdili da postoji šest takvih disfunkcionalnih uverenja:


1. Predimenzioniranje odgovornosti – Osoba je uverena da je isključivo ona uzrok pozitivnih ili negativnih događaja i da je isključivo njena odgovornost da spreči da se negativni događaji dese.

2. Davanje preuveličanog značaja mislima – Verovanje da negativne misli nužno povećavaju verovatnoću negativnih događaja ili da je misliti nešto loše ekvivalent činjenu loših dela.

3. Kontrolisanje misli – Verovanje da je potpuna kontrola onoga o čemu mislimo u svakom trenutku moguća i neophodna.

4. Preuveličavanje pretnje/opasnosti (Katastrofiziranje) – Verovanje da je verovatnoća da će se nešto loše desiti velika i da će to što treba da se desi biti jako, katastrofalno, loše.

5. Perfekcionizam – Verovanje da je nesavršenost neprihvatljiva i da ni u kom slučaju ne smemo napraviti grešku, inače…

6. Niska tolerancija na neizvesnost – Verovanje da je moguće i da je od izuzetne važnosti da sigurnošću znamo da se negativan događaj neće dogoditi.  



Istrajno stremljenje ka cilju koji je u sportu udaljen od nas godinama ili čak čitavu deceniju, izražena odgovornost prema sebi i drugima, opsesivna želja da naporno radimo, vežbamo i treniramo više i bolje od drugih i nikada ne odustajemo za sportiste do određene mere, svakako, predstavlja kvalitet. Međutim, onaj čiji je inbox pretrpan junk porukama najverovatnije neće umeti da racionalno razdvoji uzroke i posledice i neće znati kada je dosta, kada je vreme da stane i odmori dušu i telo. Tada na scenu stupa trener. Trener je prva linija odbrane. Trener provodi sate i sate, svakodnevno, sa svojim sportistima, on je njihova osoba od poverenja i osoba koja ih poznaje i razume. Trener je prvi koji može da primeti da stvari kreću nizbrdo; da amajlija više nije samo drag predmet koji pruža utehu i smiruje i da rutina izvođenja motornih radnji postaje ritual koji mora da se izvodi tako i samo tako jer inače… Trener je prvi koji može da primeti ako pomno prati signale i s pažnjom sluša poruke koje mu sportista šalje. 




Aug 13, 2014

Samokontrola


Sa dela tribina odakle sam posmatrala utakmicu jasno se videlo kada je Trajković udario ćušku Bezjaku. Nekoliko trenutaka sam stajala u neverici. Sudija je opravdano pokazao crveni karton. Partizan je ostao sa igračem manje na terenu pred sam kraj prvog poluvremena, u trenutku kada su igrači sa dva brza gola uspeli da dostignu predost rivala iz Bugarske. Šta uradi crni Trajkoviću?! Do kraja utakmice rezultat je ostao nepromenjen – 2:2. Partizan nije izgubio, ali nije ni prošao dalje u kvalifikacijama za najelitnije evropsko takmičenje. Nakon utakmice trener Nikolić je direktno okrivio Trajkovića za neuspeh tima i izjavio da nema opravdanja i tolerancije za njegov postupak. Strpljenja za štopera kratkog fitilja više nema. Trajković je ekspresno odstranjen iz tima.





Ovakvi i slični neracionalni postupci ne počinju i neće se završiti sa Trajkovićem. Miljković, Babović, Gulan, Jojić, Mitrović, moj miljenik „dežurni krivac“ Ninković...

I nisu ovakvi postupci nikakav trademark Partizana. Siniša Mihajlović, Kolarov, Ivanović su samo neki od desetina primera. U svetskim okvirima najpoznatiji su, svakako, slučajevi legendarnog Zidana i, još uvek u pamćenju svež, postupak Suareza na nedavno završenom Svetskom prvenstvu u Brazilu.



Šta se to dogodi u njihovim glavama?


Kasnih šezdesetih godina prošlog veka, profesor psihologije na Stenfordu, Walter Mischel je posmatrajući ponašanje svojih kćerki tokom porodičnih obroka došao na ideju da izučava individualne razlike u sposobnosti dece da odlažu zadovoljstvo. Za kuhinjskim stolom, sasvim slučajno, rodila se ideja o danas čuvenom Marshmallow testu.

Mischel je osmislio jednostavan eksperimentalni postupak. Deci predškolskog uzrasta ponudio je poslasticu uz napomenu da slatkiš mogu pojesti odmah ili malo sačekati. Rekao im je i da će ukoliko uspeju da sačekaju dovoljno dugo, dok se on ne vrati, kao nagradu dobiti još jedan slatkiš. Potom je napuštao prostoriju, posmatrao i beležio ponašanja dece.

Rezultati ovog eksperimenta potvrdili su Mischelovu pretpostavku da među decom postoje značajne individulane razlike u sposobnosti da odlažu zadovoljstvo. Neka deca su smazala slatkiš čim je Mischel okrenuo leđa, neka su pokušavala da “prevare” istraživača, a neka su uspevala da izdrže sve dok se istraživač ne vrati u prostoriju. U nastavku ovog istraživanja Mischel i njegove kolege su pokušali da utvrde da li deca mogu da nauče da odlažu gratifikaciju. Ispostavilo se da se jednostavnim tehnikama deca relativno lako mogu naučiti da osnaže samokontrolu. Uputstva da zamisle ram oko slatkiša kao da je to nekakva slika, da ponavljaju sebi da je to neka stvar koja nije ukusna ili koja se ne jede bila su dovoljna da deca znatno produže vreme u kom su sposobna da odlože zadovoljstvo. Iz razgovora sa decom koja su imala bolju samokontrolu i posmatranjem njihovog ponašanja istraživači su zaključili da ona spontano koriste upravo opisane tehnike za odlaganje zadovoljstva – trude se da razmišljaju o nečem drugom, govore sebi da slatkiš nije baš toliko lep, pevuše u sebi neku pesmicu, prekrivaju oči ručicama kako ne bi videla slatkiš, igraju se žmurke ispod stola... (Mischel i sar., 1972; Mischel, 1974)





Mischel se nije ovde zaustavio. Pošto su maleni ispitanici bili drugari iz vrtića, a kasnije i škole, njegovim kćerkama on se povremeno raspitivao kod kćerki kako svako od njih napreduje u školi i kako se ponaša. I onda je, dvadesetak godina kasnije, odlučio da pronađe decu koja su učestvovala u originalnom eksperimentu i proveri šta se sa njima dogodilo. 1989. godine Mischel i saradnici su objavili rezultate novog istraživanja i opet su njihove pretpostavke potvrđene. Pokazalo se da postoji snažna pozitivna korelacija između sposobnosti samokontrole na predškolskom uzrastu i kasnijeg uspeha u školi; bolja samokontrola u detinjstvu značila je i bolji uspeh u školi na tinejdžerskom uzrastu. S druge strane, slaba samokontrola u detinjstvu ukazivala je na “problematičnog” tinejdžera koji se teško nosi sa stresom.

U brojnim istraživanjima drugih autora, od tada do danas, nalaz da su deca koja imaju razvijeniju samokontrolu uspešnija u školi je iznova i iznova potvrđivan. Ali to nije bilo sve. Rezultati istraživanja (Moffitt i sar., 2011) nam govore da izraženija sposobnost samokontrole u detinjstvu najčešće znači i više i kvalitetnije obrazovanje, bolji posao, bolju zaradu, bolje socijalne i interpersonalne odnose i bolje opšte psihofizičko zdravlje.

“Stenfordski eksperiment” i dalje traje. Četrdeset godina kasnije, maleni ispitanici koji su “snagom volje” pokušavali da se odupru porivu da pojedu slatkiš su sada kao odrasli ljudi ponovo ušli u laboratoriju. Ovaj put nema slatkiša. To je za odrasle ljude previše očigledno. Naročito je očigledno onima koji od detinjstva znaju da su deo psihološkog eksperimenta. Zato su istraživači odlučili da koriste seriju zadataka pomoću kojih se testira sposobnost ispitanika da kontrolišu sadržaj radne memorije i uz to, pomoću funkcionalne magnetne rezonance, prate šta se dešava u mozgu ispitanika. Sposobnost da uspešno manipulišemo informacijama koje se trenutno nalaze u fokusu naše pažnje čini osnovu samokontrole.


Šta je samokontrola?

Samokontrola je kapacitet da regulišemo misli, osećanja i ponašanja u skladu sa ciljevima koje želimo da ostvarimo, a naročito onda kada su različiti podsticaji ili iskušenja na koje na tom putu nailazimo u konfliktu sa našim ciljevima.

Rezultati najnovijih istraživanja u kojima je korišćena funkcionalna magnetna rezonanca polako pristižu i potvrđuju teoriju o postojanju i interakciji “vrućeg” i “hladnog” sistema (Metcalfe i Mischel, 1999) u procesu samokontrole (Casey i sar., 2011).

“Hladan” sitem se nalazi u prefrontalnom korteksu (na slici obeležen je plavom bojom) i on predstavlja osnovu procesa samokontrole. Ovaj sistem je usmeren na informacione, kognitivne i prostorne aspekte stimulusa i preko mreže u koju se informacije povezuju generiše racionalne, refleksivne i strateške odgovore. “Vruć” sistem je, u stvari, limbički sistem našeg mozga, a njegov “najuticajniji” deo je amigdala (obeležen crvenom bojom). To je sistem koji nas priprema za akciju. Emocionalan je, jednostavan, brz i zasnovan na refleksu. Ova dva sistema su u neprekidnoj interakciji; konstantno utiču jedan na drugog, razmenjuju informacije i na taj način oblikuju ponašanje.





I šta se dogodi u njihovim glavama?

Ravnoteža u odnosu “vrućeg” i “hladnog” sistema se poremeti i “vruć” sistem preuzme kontrolu nad ponašanjem. Balans u odnosu ova dva sistema je ključni faktor za uspešnu samokontrolu. Da bi efikasno funkcionisali potrebno nam je da oba sistema budu aktivna i da uspešno razmenjuju informacije o tome koji sistem nam je u tom trenutku potrebniji.


Zašto se to dešava?

U visoko stresnim situacijama – što sportska takmičenja svakako jesu - stres deaktivira “hladan” sistem pa “vruć” sistem preuzima kontrolu nad ponašanjem. To se događa zato što naš mozak funkcioniše na takav način da u viskoko stresnim situacijama uvek prvo “stradaju” mlađi delovi mozga. Evolucijom je stvar tako uređena zato što je “vruć” sistem, najstariji deo našeg mozga, od ključne važnosti za preživljavanje. Kada “vruć” sistem preuzme kontrolu naše ponašanje postaje refleksno i automatsko i istovremeno takva reakcija poništava racionalne napore za konstruktivnu samokontrolu.   

Nešto drugačije objašnjenje predlažu Roy Baumeister i saradnici. Oni smatraju da je samokontrola poput mišića – ograničenog je kapaciteta, tj. sklona zamoru, ali se redovnim korišćenjem i treningom može značajno ojačati (Muraven i Baumeister, 1999).   

Baumeister i njegov istraživački tim sproveli su seriju istraživanja na osnovu čijih rezultata je potvrđena pretpostavka da je naš potencijal za samokontrolu ograničenog kapaciteta. Pošto je samokontrola ograničenog kapaciteta i njeni resursi se troše kada praktikujemo samokontrolu. Posledica ovoga je da je svaki novi zahtev za izvršavanje samokontrole sve teže sprovesti u delo. Uz to, što smo motivisaniji da određeni zadatak izvršimo kako treba, to više eksploatišemo ograničene resurse samokontrole za pojedinačne početne zadatke što znači da će za one kasnije zadatke ostati sve manje resursa. Fudbalska utakmica se sastoji iz niza, vremenski veoma zgusnutih, događaja koji zahtevaju trošenje resursa samokontrole. Ti resursi su obnovljivi ali u tako zgusnutom rasporedu nema dovoljno vremena da se vrate u optimalno stanje pa će ponekad doći do “raspada sistema”.

Međutim, pretpostavka da je naš kapacitet za samokontrolu ograničen bar delimično je dovedena u pitanje u istraživanju koje je sproveo istraživački tim okupljen oko Carol Dweck (Job, Dweck i Walton, 2010). U ovom istraživanju utvrđeno je da uzrok sve slabije samokontrole nije postepeno iscrpljivanje “snage volje”, već da snaga i istrajnost samokontrole zavise od implicitne teorije koja čini osnovu naših uverenja. Oni koji su uvereni da su njihovi resursi za samokontrolu unapred određeni i ograničeni postepeno, sa svakim novim izazovom, ostaju bez “snage” da se odupru iskušenju. I suprotno, oni koji su bili uvereni da snaga njihove volje nije unapred određena i ograničenog kapaciteta su u svakom narednom zadatku podjednako efikasno upražnjavali samokontrolu.   
   
Još jedan bitan nalaz Baumeisterovog istraživačkog tima je uticaj metaboličkih procesa na efikasnost samokontrole. Rezultati istraživanja (Gaillot i Baumeister, 2007; Gaillot i sar., 2007) nam ukazuju da što je nivo glukoze u krvi niži, to je i sposobnost samokontrole niža. Glukoza je gorivo koje pokreće i održava u funkciji naše kompletno telo, pa samim tim i naš mozak. Kada goriva nestane, motor ne može da radi. Uzimajući u obzir izuzetne psihofizičke napore kojima su sportisti izloženi postaje jasno da se zalihe glukoze u organizmu troše velikom brzinom. Dakle, pravilna ishrana i hidratacija pre i tokom utakmice je od velike važnosti za uspešno praktikovanje veštine samokontrole.


Može li se samokontrola naučiti?


Svi relevantni istraživači iz ove oblasti, bilo da pripadaju struji koja smatra da je “snaga volje” ograničenog kapaciteta ili ne, slažu se da je samokontrolu vežbanjem moguće značajno unaprediti.

Na kraju teksta o emocionalnoj inteligenciji nalazi se predlog na koji način je moguće efikasno se odupreti porivu da na provokaciju uzvratimo nasilnim ponašanjem. I tu vidimo da su strategija distrakcije i promena načina razmišljanja najefikasnije strategije samokontrole; potpuno isto kao što su to radili mališani iz “Stenfordskog eksperimenta”.

Videli smo i da već na ranom, predškolskom, uzrastu postoje značajne individualne razlike među decom u sposobnosti da odlažu zadovoljstvo i odole iskušenjima. Neka deca čine to veoma lako, neka uopšte nemaju samokontrolu. Ipak, većina se nalazi negde u sredini. Nekada im je lako da odole, a nekada im to ide mnogo teže. Individualne razlike koje postoje nam ukazuju da je sa uvežbavanjem samokontrole moguće započeti već na predškolskom uzrastu. Ovo je potkrepljeno i činjenicom da na uzrastu od 4-5 godina kortikalne strukture mozga počinju intenzivno da se razvijaju. Već na ovom uzrastu je poželjno učiti decu kako da uspešno preusmeravaju pažnju sa emocionalno preplavljujućih na neutralne sadržaje, odnosno sa averzivnih koji pobuđuju neprijatna osećanja na one prijatnije. Već na predškolskom i ranom školskom uzrastu je veoma jednostavno u svakodnevnu rutinu implementirati AKO/ONDA strategiju ponašanja. Igrajte se sa decom i pravite planove kako se u određenoj situaciji ponašati. Još jedan način uvežbavanja samokontrole na ranom uzrastu je da preokrenete pravila igre koja deca dobro poznaju. Na taj način učite ih da kontrolisano idu protiv naučenih obrazaca ponašanja i impulsa. Jednostavne vežbice pravilnog telesnog držanja ili igre tipa “ko će duže…” predstavljaju zabavan način da se deca uče samokontroli. I svaki uspešan pokušaj obavezno pohvalite; pokažite detetu da primećujete i poštujete njegove napore.  


Sa adolescentima će ići znatno teže ako im budete govorili kako treba, a kako ne treba da se radi. Držanje lekcija će ih samo odvratiti od napora da unapređuju veštinu samokontrole. Po prirodi stvari njima morate, makar prividno, prepustiti slobodu odlučivanja. Ponudite im “alat”, objasnite im na koji način ljudski mozak i ljudsko telo funkcionišu i stavite im do znanja da je odgovornost na njima. Prepuštajući im odgovornost stavljate im do znanja da imate poverenja u njih i njihove sposobnosti da reše problem. Adolescentima je to jako važno. To, naravno, ne znači da ih u tom procesu uopšte nećete kontrolisati i primenjivati određene disciplinske mere ako se za tim ukaže potreba. Na ovom uzdrastu osim tehnike preusmeravanja pažnje, koju i dalje treba uvežbavati, svrsishodne su i tehnike distanciranja, kognitivnog restrukturiranja i apstraktnog razmišljanja. Najjednostavnija tehnika distanciranja je korišćenje ličnog imena umesto lične zamenice (ja) u samoobraćanju ili u analiziranju situacije. Već sama ova promena značajno snižava intenzitet emocionalnog odgovora. Učite tinejdžere da situaciju uvek sagledaju i iz drugog ugla, da reinterpretiraju svoje emocionalno stanje u odnosu na kontekst i od ponuđenih, unapred smišljenih i analiziranih, odgovora odaberu onaj najadekvatniji. Podstičite “filozofske” analize situacije, razgovarajte, navikavajte ih da gledaju šumu, a ne drvo tj. razvijajte apstraktno mišljenje. I naravno, ne uzimajte njihove napore zdravo za gotovo. Pohvalite ih svaki put kada su pokazali disciplinu, istrajnost i samokontrolu. Stavite im do znanja da ste ponosni na njih i aktivno ih podstičite da napreduju i dalje.   




Aug 2, 2014

PETTLEP model mentalnog vežbanja

Kada smo prošli put govorili o vizualizaciji rekli smo da je vizualizacija "doživljaj koji oponaša realno iskustvo i uključuje kombinovanje različitih senzornih modaliteta u odsustvu stvarnih percepata" (Cumming i Ramsey, 2009, str.5). Termin vizualizacija se kod nas “odomaćio”, pa zato njega najčešće i koristimo kada govorimo o ovoj psihološkoj tehnici. Međutim, kao što se iz definicije vidi, prikladniji naziv za ovu tehniku bi bio mentalno vežbanje ili mentalni trening jer u proces ne uključujemo samo čulo vida nego i sva ostala čula i koliko god je to moguće trudimo se da oponašamo realno iskustvo. U krajnjem slučaju, nije toliko bitno kako ćemo nešto zvati ako ga pravilno izvodimo.

Primeri koje smo prošli put dali su iskustva sportista sa tradicionalnim modelom vizualizacije. Tradicionalni model podrazumeva da se tehnika primenjuje u miru i tišini, relaksiranog tela i uma. I kao što smo iz pomenutih iskustava videli, na ovaj način primenjena tehnika vizualizacije sportistima pomaže da budu bolji u onome što rade.

Rekli smo i da se u osnovi tehnike vizualizacije nalazi princip funkcionalne ekvivalentnosti. Psiholozi koji rade sa sportistima su se zapitali, ako je funkcionalna ekvivalentnost razlog uspešnosti tehnike vizualizacije, zašto je potrebno primenjivati relaksaciju i da li bi uključivanje fizičke i kinetičke komponente doprinelo još većoj efikasnosti ove tehnike. Tako je nastao PETTLEP model mentalnog vežbanja (Holmes i Collins, 2001).


PETTLEP je akronim, a svako slovo predstavlja jednu od sedam osnovnih komponenti tehnike mentalnog vežbanja.





Fizička komponenta i okruženje su ono po čemu se PETTLEP model najviše razlikuje od tradicionalnog modela vizualizacije. U okviru ovog modela, umesto da leži opušetno u svojoj sobi izolovan od spoljašnjih uticaja, sportista je aktivan. To znači da će sportista zauzeti odgovarajući položaj tela karakterističan za aktivnost koju zamišlja, da će na sebi imati odgovarajuću opremu i da će kod sebe imati rekvizite koje inače koristi kada izvodi pokret koji zamišlja. I ne samo da je sportista aktivan, nego vežbu izvršava i u odgovarajućem okruženju. PETTLEP model preporučuje da se mentalno vežbanje praktikuje u prostoru u kojem sportista inače trenira ili prostoru u kojem se takmiči. Ukoliko to nije moguće, koristiće fotografije konkretnog prostora ili video i audio zapise. Video snimci treninga ili izvođenja određenog pokreta iz obe perspektive (unutrašnje i spoljašnje) su neizostavni deo mentalnog treninga. Oni su od koristi zato što: a) neki sportisti imaju poteškoća u prizivanju i održavanju slika i senzacija tokom vežbe vizualizacije pa im video snimak izvođenja iz unutrašnje perspektive olakšava proces i pojačava iskustvo mentalnog treninga i b) video snimak načinjen iz više uglova iz spoljašnje perspektive daje korisne povratne informacije za korekciju i unapređivanje tehnike izvođenja. Video snimci će upotpuniti vaš mentalni trening kada niste u mogućnosti da ga primenjujete tamo gde inače trenirate i zato u dogovoru sa trenerom obavezno napravite nekoliko video snimaka iz više uglova izvođenja specifične motorne veštine koju želite da unapredite. Komponenta zadatak odnosi se na sadržaj koji se mentalno provežbava. Sadržaj koji se „zamišlja“ treba da bude individualizovan u skladu sa stepenom razvijenosti veštine i iskustvom sportiste. To znači da sadržaj mentalnog treninga početnika i iskusnog sportiste nije istovetan. Vremenom, sadržaj mentalnog treninga treba menjati tako da prati proces učenja i napredak u veštini izvođenja. PETTLEP model preporučuje da se mentalno vežbanje izvodi u realnom vremenu. Odnosno, mentalno izvođenje pokreta treba da traje onoliko koliko traje i stvarno izvršavanje pokreta. U izuzetnim situacijama, kada je npr. učenje u početnoj fazi i kada je pokret koji se uči izuzetno složen, varijanta „usporenog filma“ će biti veće koristi za usvajanje veštine (O i Hall,2009). U proces mentalnog vežbanja treba da budu uključenje sva emocionalna iskustva koja sportista doživljava u situacijama u kojima će izvoditi određenu veštinu. Akcenat, svakako, treba staviti na emocije koje su korisne za izvođenje, ali ne bi trebalo zanemariti ili potiskivati negativne emocije koje se javljaju jer na taj način sportista dobija priliku da uvežbava regulaciju emocija i samopouzdanje pre takmičenja. I poslednja komponenta ovog modela mentalnog vežbanja je perspektiva. PETTLEP model preporučuje da se mentalni trening sprovodi iz unutrašnje perspektive. Unutrašnja perspektiva znači da je sadržaj koji sportista „zamišlja“ identičan sadržaju onoga što sportista doživljava i vidi dok u realnosti izvodi pokret. Suprotno ovome je spoljašnja perspektiva, odnosno doživljaj kao da gledate sebe na televiziji. Ipak, rezultati istraživanja su pokazali da na efikasnost određene perspektive utiče vrsta zadataka. Unutrašnja perspektiva je korisnija za pokrete i akcije za koje su važni preciznost izvođenja, tajming izvođenja i planiranje u odnosu na raspored u prostoru, dok je spoljašnja perspektiva korisnija u ranoj fazi usvajanja izuzetno kompleksnih pokreta i korekcije tehnike izvođenja. Ponekad ćete, u zavisnosti od faze izvođenja pokreta ili akcije, najveću korist imati ako u mentalnom vežbanju koristite obe perspektive (White i Hardy, 1995; Hardy i Callow, 1999; Callow i sar., 2013).






PETTLEP model ima nekoliko prednosti u odnosu na tradicionalni model vizualizacije.


Rezultati istraživanja nam ukazuju da je PETTLEP model kao dodatak treningu efikasniji u odnosu na tradicionalni kada je u pitanju učenje i usavršavanje motornih radnji. Dakle, pretpostavke sportskih psihologa da će uključivanje fizičke i kinetičke komponente u mentalni trening dovesti do veće efikasnosti su se pokazale tačnim. Napredak u usvajanju i usavršavanju motornih radnji je najveći kada se koristi kombinacija trenininga i mentalnog treninga po PETTLEP modelu (Smith, Wright, Allsopp i Westhead, 2007; Smith i Collins, 2004).

Prednost PETTLEP modela je i u tome što za mentalno vežbanje nije neophodna posebna priprema (npr. relaksacione tehnike), izvodi se na licu mesta tokom treninga ili nakon treninga i ne zahteva previše vremena jer se pokret ili segment motorne aktivnosti izvodi u realnom vremenu.

Rezultati dosadašnjih istraživanja nam ukazuju da će najveća korist od mentalnog treninga biti ukoliko se se primenjuje tri puta nedeljno u kombinaciji sa treningom. Sportisti koji su mentalni trening koristili jednom ili dva puta u toku nedelje nisu pokazali značajan napredak (Wakefield i Smith, 2009).

I na kraju, prednost PETTLEP modela je u tome što je efikasan čak i za vežbe snage. Wright i Smith (2009) su ispitivali uticaj vizualizacije na napredak u vežbi za bicepse. Grupa ispitanika koja je koristila tradicionalni model vizualizacije u kombinaciji sa treningom i kontrolna grupa ispitanika nisu pokazale značajan napredak. Ostale dve grupe, grupa koja je radila dve serije vežbi za bicepse u teretani i grupa koja je koristila kombinovani trening (jedna serija vežbi i jedna serija mentalnog treninga prema PETTLEP modelu) dva puta sedmično tokom šest nedelja su pokazale značajan napredak. Dakle, vežbe snage po PETTLEP modelu mogu biti naročito korisne u fazi trenažnog procesa kada je potrebno smanjiti fizičko opterećenje sportista, kao i u procesu oporavka od povrede.   


Scenario vizualizacije je uvek individualizovan i odnosi se na specifičnu motornu veštinu čije izvođenje treba unaprediti. Njega, zajedničkim snagama, osmišljavaju, koriguju i unapređuju sportista, trener i psiholog. Saradnja sve tri strane u ovom procesu je neophodna. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja uključivanje mentalnog treninga prema PETTLEP modelu u svakodnevni trenažni proces donosi značajnu korist sportistima jer dovodi do unapređenja efetivnosti i efikasnosti izvođenja motornih radnji, dok istovremeno ne zahteva dodatni fizički napor koji bi za rezultat imao preveliki zamor i sportistu doveo u opasnost od pretreniranosti.      



Jul 23, 2014

Stockdale paradoks – Kad te nevolja čini jačim



Stockdale paradoks je dobio ime po američkom admiralu Jimu Stockdaleu koji je preživeo osam godina zarobljeništva u Vijetnamu. Po nekome su ga morali nazvati. Admiral Stockdale, ipak, nije jedini čovek sa ovakvom životnom pričom. Svedočenja brojnih ljudi koji su preživeli gotovo nezamislive nesreće, ratove, decenije u zatočeništvu, užasne prirodne katastrofe, teške bolesti imaju nešto zajedničko. To su: optimizam izražen kroz veru da će preživeti, ali i uverenje da to iskustvo mogu da nadvladaju i pretvore ga u lični trijumf i veliku životnu lekciju.     

Jim Collins je u knjizi Good to Great preneo svedočenje admirala Stockdalea. Ono što je Collinsa najviše začudilo je Stockdaleova tvrdnja da oni najoptimističniji nisu preživeli zarobljeništvo. Kako to? Stockdale kaže da su to oni koji su bili uvereni da će izaći do Uskrsa, pa kad se to nije dogodilo verovali su da će slobodu ugledati do Božića; a kad se ni to nije dogodilo s nadom su čekali sledeći Uskrs... Na kraju su umirali od „slomljenog srca“. To su oni koji su izbegavali da prihvate realnost. Nadali su se da će sve ružno vremenom jednostavno nestati. Ova vrsta samoobmanjivanja donosi kratkoročno olakšanje, ali na duge staze kada dođe neizbežan trenutak u kojem pojedinac mora da se suoči sa realnošću to postaje nešto sa čim on ne može da se nosi.






Suština Stockdaleovog paradoksa je u tome da moramo sačuvati veru da ćemo na kraju prevladati sve nedaće ma koliko one bile velike i teške, ali da se istovremeno moramo suočiti sa surovim činjenicama okrutne realnosti. Pouka koju ovaj fenomen nosi je – vera i iskrenost. Nikada ne sumnjaj u svoje sposobnosti, ali istovremeno budi surovo iskren prema sebi.

Odabrati optimizam za većinu ljudi nije previše težak zadatak. Međutim, samo uveravanje da će na kraju sve biti dobro neće vam doneti korist. Moraćete optimizam da udružite sa surovom iskrenošću i odlučnošću da činite nešto povodom situacije u kojoj se nalazite. To je već znatno teže. Niko ne želi da prizna da je u nečemu loš, da ima mana i slabosti. Ali suočavanje sa surovom istinom je jedini siguran put za rast i napredak.  

Ako malo razmislite videćete da je vrhunski sport satkan od ovakvih paradoksa. Konstantno ćete morati da udružujete suprotstavljena i naizgled nepomirljiva uverenja, pri čemu su oba tačna i korisna.

Moraćete da imate dozu arogancije i drskosti, a da ostanete skromni.

Moraćete da crpite snagu radeći stvari na onaj način koji vam uliva poverenje, a da istovremeno ostanete otvoreni za nove mogućnosti.

Moraćete istovremeno da budete nezavisni u svojim nastojanjima da dođete do cilja i da sarađujete sa drugima.

Moraćete da budete fokusirani na ono što radite kao da je to jedina i najvažnija stvar u životu, ali istovremeno i da imate balans.

Moraćete da se oslanjate na svoje iskustvo i stečeno znanje, ali istovremeno i da budete otvoreni za nova iskustva i poglede.

Moraćete da budete samouvereni, ali istovremeno i nezadovoljni onim što postižete.

Ovo su samo neki od paradoksa koji čine svakodnevicu vrhunskog sportiste.


Možete li da se setite još nekih? Koji su vaši paradoksi? 



P.S. Nisam zaboravila na obećanje. Sledeći blog post posvetiću tehnici mentalnog vežbanja (vizualizacije) koja veoma jednostavno postaje deo svakodnevnih treninga.


Jun 26, 2014

Samopouzdanje u fudbalu


Svaki put kad mi brat kaže da je vreme da malo sredi moj kompjuter ja se naježim! O, ne! Zar već?! Da možete da vidite moju policu sa knjigama bez ikakve dileme bi zaključili - OCD, školski primer OCD-a! E, sadržaj mog harda je sve suprotno tome! Tu nema čega nema! I uvek neke slike završe u folderu "muzika", i uvek ima dupliranih fajlova pod različitim imenima, i uvek, kao za inat ono što treba na D završi na C. Imam neke trolove u kompu, ali stvarno! Eto, zato se naježim! Mukotrpan je to posao! 

Ali ima jedna dobra stvar u svemu tome! Uvek naiđeš na nešto što čami čekajući a ti  si potpuno zaboravio da postoji! I obraduješ se! E, i ja sam pronašla nešto i slatko se nasmejala ilustracijama. Pomislih da bi stvarno bila greota da ne ugleda svetlost dana. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog ilustracija! 

I tako,predstavljam vam moj prvi post na SlideShare-u!

Samopouzdanje u fudbalu!



Jun 22, 2014

Emocionalna inteligencija i sportsko postignuće



U prethodnom blog postu pisala sam o tome šta su emocije, kako emocije utiču na sportsko postignuće i kako se pravi emocionalni profil sportiste. U ovom postu pisaću o tome šta je emocionalna inteligencija i kakva je njena veza sa sportskim postignućem.

Koncept emocionalne inteligencije postao je opšte poznat i izuzetno popularan sredinom devedesetih godina XX veka. Pojave i procesi koji spadaju u domen emocionalne inteligencije su se u okviru psiholoških nauka izačavali i ranije ali su, izgleda, kovanica “emocionalna inteligencija” koju su osmislili Mayer i Salovey i bestseller knjiga Daniela Golemana bili neophodni da ova oblast psihologije dospe u žižu javnosti. Emocionalna inteligencija je svoju primenu pronašla primarno u oblastima ljudskog funkcionisanja u kojima je važno postignuće. Pa tako danas imamo veliki broj istraživanja i programa zasnovanih na konceptu emocionalne inteligencije u oblastima akademskog i poslovnog postignuća i liderstva. Sportski psiholozi su malčice zakasnili pa se veza između emocionalne inteligencije i sportskog postignuća intenzivnije proučava tek u poslednjih desetak godina.

Rezultati do sada objavljenih istraživanja nam govore da je emocionalna inteligencija značajno povezana sa pojedinačnim elementima sportskog izvođenja (Zizzi i sar., 2003), da postoji veza između emocionalne inteligencije i emocija doživljenih pre uspešnog i pre neuspešnog izvođenja (Lane i sar., 2009a), da rezultati na testovima emocionalne inteligencije koreliraju sa učestalošću upotrebe psiholoških tehnika (relaksacione tehnike, postavljanje ciljeva, vizualizacija, pozitivno samoobraćanje) koje pospešuju sportsko izvođenje (Lane i sar., 2009b), kao i da postoji veza između emocionalne inteligencije i efikasnosti rada trenera (Thelwell i sar., 2008; Hwang i sar., 2013).


Šta je emocionalna inteligencija?

Mayer i Salovey (1997) emocionalnu inteligenciju definišu kao “sposobnosti zapažanja, procene i izražavanja emocija; sposobnosti uviđanja i generisanja osećanja koja olakšavaju mišljenje; sposobnost razumevanja emocija i znanje o emocijama; i sposobnost regulisanja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja”.

Dakle, kao što možete videti na grafičkom prikazu emocionalna inteligencija poseduje četiri dimenzije koje obuhvataju različite pojedinačne sposobnosti. Ove dimenzije su međusobno povezane, utiču jedna na drugu i poseduju svoju hijerarhiju tako da polazimo od jednostavnijih psiholoških procesa kao što je opažanje emocija i dolazimo do najsloženijih procesa kao što je upravljanje emocijama.  




Opažanje emocija

Ova dimenzija emocionalne inteligencije podrazumeva sposobnost da prepoznamo i razlikujemo emocije kako kod sebe i drugih, tako i u umetničkim delima pomoću zvuka, prozodije jezika, boje, izaza lica, gestova i ponašanja. U ovu dimenziju spada i sposobnost da precizno izražavamo afekat i naše potrebe povezane sa osećanjima. Najsofisticiranojom veštinom koja spada u ovu dimenziju smatra se sposobnost da uspešno razlikujemo pravilan od neodgovarajućeg, odnosno iskren od lažnog emocionalnog izraza.  

Ako želite da se zabavite i naučite kako da prepoznate kada je nečiji osmeh iskren, a kada je foliraža ili kada neko govori istinu, a kada vas laže pogledajte tv seriju “Lie to me”, ali obavezno pročitajte i blog i kritiku Paula Ekmana jednog od vodećih istraživača u oblasti emocija i stručnog saradnika na seriji. Blog potražite ovde.



Korišćenje emocija za olakšavanje mišljenja

Ova dimenzija podrazumeva veštine uviđanja i generisanja emocija koje olakšavaju kognitivno funkcionisanje – usmeravanje i održavanje pažnje i koncentracije, pamćenje, pristup problemskoj situaciji iz različitih uglova i donošenje odluka. Pa tako, na primer, emocionalno inteligentne osobe uviđaju da emocije iz spektra prijatnog afekta olakšavaju induktivno zaključivanje i podstiču kreativnost i u stanju su da generišu prijatne emocije kako bi sebi olakšali rešavanje nekog problema (Isen i sar., 1987; Isen, 2008). 



Razumevanje i analiza emocija

Ovoj dimenziji pripada sposobnost imenovanja emocija i raspoloženja, razumevanje odnosa između reči i afekata i razumevanje uzroka emocija. Dakle, emocionalno inteligentne osobe pravilno imenuju pojedine emocije, precizno interpretiraju značenje i poreklo emocija (npr. tuga je posledica gubitka), razumeju kompleksnost višestrukih osećanja (npr. istovremena osećanja zainteresovanosti i dosade), shvataju da pojedinačne emocije udružene mogu dobiti novi kvalitet (npr. ljutnja i gađenje rezultuju osećanjem prezira) i razumeju prelaz iz jednog emocionalnog stanja u drugo (npr. da tuga može da dovede do očajanja ili da frustriranost može da dovede do besa i agresivne reakcije). 



Upravljanje emocijama

U psihologiji se za sposobnosti koje pripadaju ovoj dimenziji emocionalne inteligencije ravnopravno koriste pojmovi kontrola emocija, regulacija emocija i upravljanje emocijama. Od ponuđenih mi se najmanje dopada termin kontrola emocija zato što se značenje ovog pojma najčeće povezuje sa potiskivanjem neprijatnih ili neadekvatnih emocija, a pokušaji potiskivanja neprijatnih ili neadekvatnih emocija su, kao što većina vas zna iz iskustva, često potpuno neefikasni. Svima vam se, verovatno, bar jednom u životu dogodilo da ste prasnuli u smeh u situaciji kada je to bilo sasvim neprimereno iako ste se svojski trudili da se ne smejete i ponavljali u sebi “nemoj da se smeješ, nemoj da se smeješ… neee”. Gotovo! Ne možete da zaustavite napad smeha. I sigurno ste se našli u situaciji u kojoj vas je neko strašno iritirao i vi ponavljali u sebi “ne reaguj, ne obraćaj pažnju na bu*alu, kontroliši se…” ali nije vredelo. Na kraju ste “eksplodirali” i sasuli mu sve u lice ili je “platio” neko drugi ko se našao u blizini. Samoinstrukcija “nemoj da misliš o tome”, paradoksalno, u stvari pospešuje aktivaciju emocionalnog odgovora (Wegner i sar., 1993; Wegner i Gold, 1995). Termin regulacija emocija mi se čini adekvatnijim od kontrole, ali najviše mi se dopada termin upravljanje emocijama jer smatram da on najviše ističe činjenicu da smo mi ti koji odlučujemo šta i koliko ćemo osećati i kako ćemo se ponašati.
U dimenziju upravljanje emocija ubrajamo otvorenost za prijatna i neprijatna emocionalna iskustva, sposobnost refleksivnog uživaljavanja ili distanciranja od afekta u zavisnosti od procene korisnosti u datoj situaciji, sposobnost refleksivnog praćenja afekta kod sebe i kod drugih i sposobnost regulacije emocija u smislu pojačavanja ili ublažavanja intenziteta prijatnih i neprijatnih, odnosno funkcionalnih i disfunkcionalnih emocija kako kod sebe, tako i kod drugih.



Kako postati emocionalno inteligentan?

Krajnji cilj nam je da naučimo kako uspešno da upravljamo emocijama. Da bi taj cilj ostvarili neophodno je da, pre svega, posedujemo bazu znanja o emocijama. Bez znanja o tome šta su emocije, kako one nastaju i čemu služe nemoguće je biti emocionalno inteligentan.

Znanje o emocijama stičemo na različite načine. O emocijama učimo kroz različita lična iskustva i sazrevanje, kao i kroz svakodnevne kontakte sa drugim ljudima. Iskustva starijih kolega i trenera su dragocen izvor saznanja o emocijama i njihovom uticaju na sportsko izvođenje. O emocijama učimo i čitajući knjige. Bilo da su u pitanju stručne knjige iz oblasti psiholoških nauka ili romani, iz knjiga možemo da saznamo mnogo o tome kako ljudi reaguju u različitim situacijama. Znam da knjiga sportistima nije baš često najbolji drug ali – ko čita pobeđuje! O emocijama učimo od životinja, u prirodi, iz muzike, iz filma… I naravno, znanje o emocijama vam može preneti i psiholog.

Da bi bili emocionalno inteligentni potrebno je i da imate znanje o sebi, kao i znanje o drugima.

Znanje o sebi stičemo razvijajući samosvesnost (eng. self-awareness). Pre svega, neophodno je da se naučimo da obraćamo pažnju na to kako se osećamo i da li su naša osećanja primerena situaciji u kojoj se nalazimo. Živimo u takvom vremenu gde se sve odvija brzo, i prebrzo, pa veoma često i emocije projure kroz nas a da nismo ni svesni da su one uzrok našeg ponašanja. Ponekad nismo svesni ni da smo nešto osećali. Znači, potrebno nam je da malo usporimo i svesno usmerimo pažnju na to šta osećamo. Da bi stekli naviku da obraćate pažnju na to šta osećate biće vam potrebni disciplina i vreme. U tu svrhu možete koristiti ček-listu iz IZOF modela, ali se preporučuje i da vodite dnevnik treninga. Dnevnik treninga je višestruko koristan. Dnevnik treninga će vam pomoći da pratite svoj napredak što pozitivno utiče na motivaciju i samopouzdanje. Svakodnevnim zapisivanjem onoga šta ste uradili, kako napredujete prema vašim ciljevima i kako ste se osećali bolje ćete upoznati sebe, svoje potrebe i želje. Jednostavno, naučićete da odvojite vreme za sebe i steknete bolji uvid u to gde ste sada, kuda idete i gde želite da stignete. Najkorisnije je da dnevnik treninga vodite na staromodan način – uzmi olovku, pa zapisuj u svesku. Ipak, ako vam je lakše ili vam se više sviđa možete praviti i dnevničke video zapise. Ali, nije važno samo kako se osećate na treningu. Sve ono što vam se događa i što osećate tokom dana u drugim situacijama vi donosite na trening. Zamislimo, na primer, situaciju da se vozite na trening i strašno vas iznervira gužva u saobraćaju, možda vas je neko isekao, možda vam je neko čuknuo auto, možda je kolona vozila na semaforu nepregledna a vi kasnite... Ipak stižete na vreme na trening, pripremate opremu i to zaokupi vašu pažnju, pa imate osećaj da je ljutnja prošla. Međutim, grešite više nego obično i to vas opet strašno nervira, ne možete da se koncentrišete na ono što radite. I greške vaših kolega iz ekipe vas nerviraju više nego obično pa počinjete da negodujete i prigovarate im. Baš ništa ne ide kako treba... Da li je nervoza zbog gužve u saobraćaju uticala da vam baš ništa ne ide od ruke na treningu? Možda. A, možda se niste dovoljno naspavali jer vas muči povreda leđa, pa je to doprinelo da vas jako iznervira gužva u saobraćaju koju inače dobro podnosite. Možda se bliži važno takmičenje pa ste zbog pritiska koji polako raste iritabilniji nego inače. Moguće je i da sve što se izdešavalo pre treninga nema nikakve veze, nego ste vi netolernatni na greške i imate neke od negativnih perfekcionističkih sklonosti. Zato je važno da pratite, beležite i analizirate značajna osećanja i ponašanja tokom celog dana kako bi sa većom sigurnošću mogli da utvrdite uzroke i posledice. Još neke od tehnika koje će vam biti od koristi u razvijanju samosvesnosti su vežbe disanja i vizualizacije. O pravilnom, dijafragmatskom disanju možete pročitati ovde. Osim što nam pomaže da dođemo u dodir sa svojim osećanjima vežba disanja je veoma korisna i za unapređivanje kontrole koncentracije. O vežbi vizualizacije pročitajte ovde. Ova tehnika će vam omogućiti da prizovete misli i osećanja koja ste imali tokom izvođenja, da na taj način dođete u dodir sa njima, da ih postanete svesni i da na kraju izanalizirate kakav uticaj vaše misli i osećanja imaju na sportsku uspešnost.

Emocije imaju i veoma značajnu socijalnu ulogu. Zato je znanje o drugima sastavni deo emocionalne inteligencije. Nekada ćemo emocije izraziti rečima ali veoma često emocije izražavamo neverbalno – izrazima lica, gestovima, pokretima i ponašanjem i na taj način šaljemo poruku drugima. Na isti način emocije izražavaju i drugi ljudi. To znači da je za dobre socijalne odnose ali i za uspeh u sportu veoma važno da naučimo da pravilno čitamo poruke koje nam drugi ljudi šalju putem neverbalnih signala, kao i da budemo svesni kakve neverbalne poruke mi šaljemo njima.

Šta kažu istraživanja? Posmatrajući sportiste tokom takmičenja, „čitajući“ njihov govor tela, prepoznajemo kada je neko spreman da odustane, kada puca od samopouzdanja, a kada postaje nesiguran i gubi veru u svoje sposobnosti. Isto tako i sportisti, na terenu, „čitaju“ neverbalne signale koje im šalju njihovi saigrači i treneri, ali i igrači iz protivničke ekipe. Nekoliko istraživanja bavilo se time na koji način dominantan, odnosno submisivan govor tela utiče na formiranje impresije o kvalitetu protivnika i njegovoj budućoj uspešnosti i ishodu takmičenja u tenisu, stonom tenisu i fudbalu. Rezultati istraživanja potvrđuju da govor tela ima uticaja na formiranje impresije o kvalitetu protivnika što, potom, utiče na formiranje očekivanja o šansama za uspeh. Pa tako, rezultati istraživanja u tenisu i stonom tenisu kažu da igrači tokom zagrevanja na osnovu signala koji simbolizuju dominantnost ili submisivnost formiraju impresiju o tome koliko je protivnik spreman za meč i na osnovu formirane impresije, već tokom zagrevanja, procenjuju kolike su njihove šanse za uspeh (Greenlees i sar., 2005; Buscombe i sar.,2008). U fudbalu su ispitivani neverbalni signali koje golmani i izvođači šalju pre izvođenja penala, ali i kakvu poruku igrači šalju protivnicima specifičnim načinom radovanja nakon postignutog gola. Kada su u pitanju golmani rezultati istraživanja kažu da veoma malim pomeranjem u jednu stranu (6-9 cm) golmani sugerišu izvođaču da šut uputi ka onoj strani na kojoj je ostavljeno više prostora (Masters, 2007; Weigelt i Memmert, 2012). Izvođači u ovakvim situacijama nisu svesni da ih golman „izaziva“, a ova pojava se može objasniti Weber–Fechnerovim zakonom. Još jedna optička iluzija je primenljiva u penal situacijama, a to je Müller-Lyerova iluzija. Naime, rezultati istraživanja nam ukazuju da golman koji stoji centralno na gol liniji blago savijenih kolena, malo nagnut u napred i sa široko raširenim rukama izvođačima deluje odlučnije, veće i “opasnije”, pa izvođači pokazuju tendenciji da ne procene dobro rastojanje od golmana do stative i šut upute ili bliže golmanu ili šutnu pored gola. To su oni “za malo promašaji”. Međutim, ruke podignute visoko iznad glave nemaju uticaj na preciznost izvođača. (Van der Kamp i Masters, 2008). Posmatrano iz perspektive golmana, rezultati istraživanja nam kažu da igrači koji mestu izvođenja penala prilaze uzdignute brade, isturenog grudnog koša, ramena blago povijenih u nazad i gledaju direktno u golmana odaju utisak dominantnosti, što kod golmana aktivira postojeću šemu uspešnog izvođača, pa golmani prema formiranoj impresiji umanjuju svoje šanse za uspešnu odbranu. Nasuprot ovome, kada izvođač prilazi golu pognute glave, spuštenih ramena i izbegava da uputi pogled ka golmanu - što odaje utisak submisivnosti - kod golmana se aktivira šema neuspešnog izvođača, njegovo samopouzdanje raste i uvereniji je da će uspeti da odbrani šut (Greenlees i sar., 2008; Furley i sar., 2012). Rezultati istraživanja nam, takođe, govore da specifičan način radovanja nakon postignutog gola značajno utiče na uspešnost izvođenja. Ako igrač nakon postignutog gola jasno izražava svoje oduševljenje i ponos izrazom lica, gestovima i ponašanjem (npr. podizanjem obe ruke visoko u vazduh) šanse da će protivnički igrač koji šutira nakon njega promašiti se udvostručuju, a u protivničkog golmana se uvlači nesigurnost (Moll i sar., 2010). Osim što negativno deluje na protivničkog golmana i izvođače protivničkog tima, izraženo iskazivanje radosti i ponosa pozitivno deluje na saigrače, motiviše ih i podiže im samopouzdanje (Moll i sar., 2010). Emocije su “zarazne” (npr. Hatfield i sar.,1992), upijamo ih kao sunđeri i širimo ih oko sebe. Znate, iz iskustva, da je dovoljno da budete u društvu neraspoložene osobe pa da svoje raspoleženje podesite u skladu sa njenim. Isto tako, ako nam se neko osmehne, mi refleksno uzvraćamo osmehom. Tako smo umreženi, tako funkcionišemo. Zato je veoma važno da igrači radost dele sa saigračima umesto da trče ka kameri ili ka tribinama jer, iako jesu važni, nisu navijači i tv gledaoci sledeći na redu da izvedu penal nego vaši saigrači i njima treba preneti pozitivnu energiju, ohrabriti ih i pružiti im podršku.   


Socijalni odnosi unutar ekipe imaju veliki uticaj na sportsku uspešnost. I tu opet do izražaja dolazi socijalna funkcija emocija i efikasan transfer znanja o sebi i znanja o drugima unutar tima. Osnovna socijalna funkcija emocija je da nas približi drugima i da nas udalji od drugih. Pozitivne emocije gajimo prema ljudima o kojima imamo pozitivno mišljenje i prikazujući im toplinu i odobravanje šaljemo im poruku da želimo da im se približimo. Nasuprot ovome, ljudima o kojima imamo negativno mišljenje emocijama iz spektra negativnog afekta šaljemo poruku da ih ne želimo blizu. Međutim, veoma često se dešava da negativne emocije usmeravamo ka onima koje ne poznajemo dobro. Prirodno je da se unutar jednog tima koji čini dvadesetak ljudi neki više, a neki manje druže; da se neki bolje, a neki lošije razumeju; da nam neki više odgovaraju po interesovanjima i senzibilitetu, a neki manje… Prirodno je, ali formiranje više manjih grupa unutar jedne veće nije uvek i korisno po efikasnost i efektivnost tima. Zato je važno članovima tima pružiti priliku da se bolje upoznaju. Naročito je važno to omogućiti članovima reprezentativnih selekcija koje se okupljaju povremeno i manje vremena provode zajedno. Jedan od načina da se to postigne je organizovanje sastanaka tokom kojih članovi tima otkrivaju i dele lična iskustva. Sportisti obično rado prihvataju ovaj metod, zanimljiv im je i smatraju da je svrsishodan, da pomaže u učvršćivanju bliskosti i razumevanja i poboljšava komunikaciju u ekipi (Windsor i sar., 2011). Na ovaj način članovi tima uče da cene vrednosti, uverenja, stavove i motive drugih, a iskazane emocije pozitivno utiču na zbližavanje članova tima. Veća kohezivnost ekipe donosi bolji rezultat. Drugi način je metoda igranja uloga. Metod igranja uloga se može primeniti u dva oblika. Prvi je da pojedinci zamene uloge i ponašaju se onako kako vide i doživljavaju onog drugog. Na ovaj način osoba stiče uvid u to kako je drugi vide i kroz razgovor o tome moguće je razrešiti postojeće konflikte u ekipi ili učvrstiti postojeće dobre odnose. Drugi je situacija u kojoj se svesno izaziva konflikt kako bi se pojedincu pružila prilika da primeni naučene tehnike upravljanja emocijama. Naime, znanje o tome šta treba uraditi nije dovoljno da bi se ponašanje promenilo. Neophodno je naučeno primenjivati u praksi kako bi se novi model ponašanja ustalio. Igrač koji, na primer, ima problem sa neadekvatnim ispoljavanjem agresije naučene tehnike regulacije besa može testirati ili na treningu ili na sledećoj utakmici; nema trećeg. Naravno, bolje je to raditi na treninzima. Utakmice nisu za eksperimente. Videli smo na primeru prolavljanja gola da se prijatne emocije sreće i ponosa prenose na saigrače i da pozitivno deluju na izvođenje. Međutim, ne šire se samo prijatne emocije. Na isti način prenose se i strah, zabrinutost, strepnja, tuga, ljutnja... Emocije se prenose čak i bez ijedne izgovorene reči (Friedman & Riggio, 1981). Dovoljan je jedan previše nervozan igrač pa da postoji opasnost za čitav tim. Utvrdili smo da su emocije “zarazne”, ali i raspoloženja se takođe prenose unutar tima. U jednom istraživanju Totterdell (2000) je pratio dinamiku promene raspoloženja kod profesionalnih igrača dva kriket tima tokom četiri dana u kojima su oni odigrali dva međusobna takmičarska meča. Rezultati ovog istraživanja nam govore da postoji značajna povezanost između individualnog nivoa srećnog raspoloženja i proseka kolekitvnog srećnog raspoloženja. Šta nam sve ovo uzeto zajedno govori? Da je za uspeh u sportu potrebno razvijati emocionalnu inteligenciju. Što je razvijenija emocionalna inteligencija raspoloženje je bolje i opšti osećaj zadovoljstva životom je veći, a pozitivnije raspoloženje kod pojedinca i unutar grupe dovodi do boljih rezultata. Emocionalno inteligentniji ljudi su srećniji. Pozitivne emocije i raspoloženja kod pojedinaca širenjem pozitivnog afekta unutar grupe utiču na ojačavanje timskog duha, povećavaju motivaciju da se ostvari zajednički cilj, podstiču kooperaciju, a umanjuju učestalost konflikata unutar ekipe (Fisher i Manstead, 2008). Da bi znali u kakvom se stanju ekipa nalazi potrebno je pratiti raspoloženja i načine na koji pojedinci ispoljavaju emocije, a naročito je važno pratiti igrače koji imaju najvažniju komunikativnu i tehničko/taktičku ulogu u ekipi kao što su kapiten tima ili ključni igrači u ekipi jer je njihov uticaj na igru ali i na psihološko stanje ekipe najveći.  





Tek kada imamo razvijenu mrežu znanja o emocijama, znanja o sebi i znanja o drugima bićemo u stanju da uspešno upravljamo emocijama. Pojam upravljanje emocijama ili regulacija emocija odnosi se na procese kojima svesno, s namerom ili automatski utičemo na to šta ćemo osećati, kada ćemo osećati i na koji način ćemo doživeti i izraziti emocije. Ovakvih procesa ima mnogo, a Gross (1998;2008) ih je razvrstao u, kako ih on naziva, pet porodica procesa kojima ljudi regulišu emocije, odnosno pet ključnih tačaka u kojima možemo uticati na emocije. Tih pet porodica čine: selekcija situacije, modifikacija situacije, usmeravanje pažnje, kognitivna promena i modulacija odgovora.

Selekcija situacije

Ljudi generalno teže da se nađu u situacijama koje im pobuđuju pozitivna osećanja, odnosno da izbegavaju one situacije koje im nisu prijatne. Bolje se osećamo kada radimo nešto što nam je zanimljivo, kao što se bolje osećamo u društvu ljudi koji su nam dragi i koje volimo. Međutim, da bi postigli ono što želimo ne možemo uvek ići za onim što nam pričinjava trenutno zadovoljstvo. I tu dolazimo do čuvenog Marshmallow eksperimenta. Emocionalno inteligentne osobe imaju bolju samokontrolu, lakše uspevaju da odlože trenutno zadovoljstvo zarad dostizanja vremenski udaljenog ali važnijeg cilja, a osobe sa boljom samokontrolom su uspešnije u onome što rade. Na primer, veče pre važnog takmičenja emocionalno inteligentan sportista će odbiti poziv da ode u provod jer je svestan da će to imati negativne posledice po njegov učinak na takmičenju.

Modifikacija situacije 

Ponekad ćemo se bez obzira na naše želje i dobre namere naći u nepovoljnoj situaciji. Na primer, ekipa će ostati na terenu sa igračem manje sviđalo se to nama ili ne. Emocionalno inteligentna osoba u takvoj situaciji neće dozvoliti da je strah i panika savladaju, nego će problemu pristupiti konstruktivno – preostali igrači ulagaće veći napor, formaciju će prilagoditi racionalnijoj potrošnji energije, promeniće taktiku ili će u skladu sa trenutno raspoloživim snaga modifikovati krajnji cilj itd. Za sportiste i sportske timove je poželjno da unapred imaju pripremljen “plan B”, odnosno unapred pripremljene modele ponašanja u za njega ili tim nepovoljnoj situaciji jer će tako biti u stanju da brzo reaguju i prilagode se novonastaloj situaciji.

Usmeravanje pažnje

Dve najčešće strategije iz ove kategorije koje ljudi koriste prilikom regulacije emocija su distrakcija i ruminacija. Pod distrakcijom podrazumevamo preusmeravanje pažnje sa jednog sadržaja na neki drugi. Na primer, kada na televiziji vidimo sadržaj koji nas uznemirava instinktivno okrećemo glavu od televizora, a zatim i promenimo kanal. U kontekstu sporta dobar primer distrakcije, koji su gotovo svi sportisti iskusili, je nošenje sa osećajem fizičkog bola tokom takmičenja. Kako se sportisti nose sa bolom? Najčešće tako što misli okupiraju drugim sadržajima koji su u tom trenutku bitni za postizanje željenog cilja. Preusmeravanje pažnje sa osećaja bola na druge sadržaje automatski dovodi do aktiviranja regiona u mozgu zaduženih za kognitivnu kontrolu i smanjenja aktivnosti u centrima u mozgu zaduženim za generisanje bola što ima za posledicu smanjenje subjektivnog osećaja bola (Ochsner i Gross, 2005). Ruminacija je gotovo neprestano razmišljanje o i analiziranje događaja koji su u nama izazvali snažnu emocionalnu reakciju. U sportskom kontekstu ruminacija se najčešće javlja u situacijama kada se napravi greška ili promaši šansa. Iz ponuđenih primera možemo zaključiti da je ruminacija neadekvatan način regulacije emocija, dok se distrakcija smatra poželjnim modelom emocionalne regulacije.

Kognitivna promena     

Kognitivna promena se odnosi na promenu načina na koji interpretiramo doživljene simptome ili važnost situacije u kojoj se nalazimo. Na primer, umesto da simptome treme pred takmičenje sportista doživi kao anksioznost i počne da panično razmišlja kako ništa neće biti dobro, on doživljene simptome interpretira kao pozitivno uzbuđenje koje je signal da mu je ovo takmičenje važno i da će ti simptomi nestati čim takmičenje počne.

Modulacija odgovora

Preoblikovanje odgovora na emocionalnu situaciju se javlja kasno u procesu regulacije emocija i odnosi se na naše napore da promenimo fiziološko i bihejvioralno iskustvo. Načina na koji ljudi pokušavaju da preoblikuju odgovor na situaciju u kojoj se nalaze ima mnogo, ali najčešče se koriste emocionalna ekspresija tzv. ventiliranje (npr. kad si ljut izvičeš se) ili emocionalna supersija. Rezultati istraživanja nam govore da ventiliranje osećanja nije baš dobar izbor za regulaciju emocija jer na taj način dolazi ne do smanjenja intenziteta osećanja, nego baš suprotno do blagog povećanja (npr. Izard, 1990). Dakle, ako vičeš ili se na neki drugi način ponašaš agresivno kada si ljut, bićeš još ljući. Videli smo i da pokušaji potiskivanja emocija pomoću samoinstukcije “nemoj da…” takođe nisu efikasni. Drugi oblik emocionalne supresije je da se trudimo da ne pokažemo emociju pa npr. kad smo ljuti ili zabrinuti “nabacimo” osmeh na lice. Ni ovaj način regulacije emocija nije naročito efikasan jer umesto da se bavimo uzrocima, pokušavamo da odglumimo da je sve u redu. Strategije koje mogu trenutno da pomognu u ovoj kasnoj fazi procesa regulacije emocija su neke od relaksacionih tehnika ali one pomažu tek toliko da se povuku trenutni fiziološki simptomi koji će se sledećom prilikom opet pojaviti. Najefikasnije strategije za regulaciju emocija su distrakcija i kognitivna promena.



Primer emocionalno inteligentnog ponašanja

I za kraj, sada već verovatno predugačkog teksta, daću jedan primer emocionalno inteligentnog ponašanja.

Sastavni deo sporta su sitne čarke, provokacije i peckanja tzv. trash-talk kojima igrači suprotstavljenih timova pokušavaju jedni druge da “izbace iz ritma”. Sportisti to obično prihvataju kao nešto što ide uz rok službe. Međutim, tanka je linija između odbrane svog dostojanstva i dostojanstva tima i gluposti! Ko je rekao Zidane i Materazzi?! Reklo bi se, dešava se svima. Dešava se svima, naravno, ali nikako nije dobro kad se desi u tako važnoj utakmici, kada se desi kapitenu i ključnom igraču u timu, onoj niti koja sve povezuje i drži na okupu.




Kako reagovati na trash-talk?


Pre svega, važno je da poznajete sebe i da prepoznajete kada frustracija prerasta u bes za kojim sledi potpuno neprihvatljiva agresivna reakcija. Ako znate kada se to dešava i na koji način se bes razvija u vama možete da reagujete ranije. A, emocionalno inteligentna reakcija izgleda ovako: Okrenuti leđa “provokatoru”. Na ovaj način vršimo adekvatnu selekciju situacije u kojoj ne želimo da učestvujemo. Potom pažnju preusmeriti na nešto drugo npr. popravite opremu, vežite pertlu ili nešto tome slično. Rezultati istraživanja nam govore da čak i obavljanjem jednostavnih, emocionalno neutralih zadataka kao što je npr. vezivanje pertle uspešno regulišemo tenutna emocionalna stanja (npr. Erber i Tesser, 1992) u ovom slučaju snižava se intenzitet ljutnje. Prepoznajete da koristimo strategiju distrakcije? Sledeći korak je kognitivna promena odnosno reinterpretiranje situacije u kojoj se nalazimo. Tipična ljudska reakcija na provokaciju je “videćeš ti kad ti ja pokažem…”. E, to nam ne treba! Umesto “videćeš ti…”, kažite sebi “neka ga, radi na svoju štetu”. I zaista “provokator” radi u korist svoje štete, ne zato što ja tako kažem nego zato što nam o tome govore različita istraživanja. Naime, onaj ko svesno pokušava u drugome da izazove negativne emocije i sam počinje da se oseća tako (Niven i sar., 2012). Što je neuspešniji u svojoj nameri njegova uznemirenost i ljutnja će postajati snažniji. To će dovesti do situacije da “ispadne” iz svoje zone optimalnog funkcionisanja. Tada će ga ili preplaviti negativne emocije što će dovesti do iznenadnog pada u kvalitetu izvođenja ili će morati da angažuje kognitivne resurse u proces regulacije emocija što će opet dovesti do pada u kvalitetu izvođenja jer su kognitivni resursi (pažnja, koncentracija, mišljenje) ograničeni a on će umesto da se bavi igrom i onim što se dešava na terenu morati da se bavi sobom i svojim emocijama. Dakle - Okreni leđa, veži pertlu i pusti ga nek se krčka, kad tad će napraviti grešku. Mnogo je slađe nadmudriti protivnika, nego prividno zadovoljstvo koje ti donese to što ćeš mu uzvratiti istom merom.