U timskim sportovima poput košarke, rukometa ili fudbala dodavanje
lopte nepokrivenom saigraču donosi stratešku prednost ekipi, bilo da se prednost
ostvaruje u osvajanju prostora ili se ogleda u dobroj poziciji za šut, pa zato takav
potez jeste optimalno taktičko rešenje. Međutim, neretko se dešava da igrači ne
dodaju loptu slobodnom saigraču. Ako ih potom upitate zašto to nisu učinili
često će vam odgovoriti da uopšte nisu videli slobodnog saigrača. Takav odgovor
deluje kao loš izgovor. Tada obično pomislimo - Nemoguće, svi su videli a on
nije! Da li je baš tako?
Zamoliću vas da pogledate sledeći video zapis i pažljivo pratite
šta Apollo Robbins govori i radi. Pokušajte da otkrijete u čemu je caka u triku
koji izvodi.
(Video je postavljen isključivo u edukativne svrhe. Serijal "Brain Games" možete gledati na kanalu National Geographic Serbia. Više informacija potražite ovde )
I, da li ste videli zeca, gorilu i medveda? :D
Ako niste videli nemate razloga za brigu jer to ne govori
ništa loše o vama, vašem čulu vida ili vašoj inteligenciji. Istraživanja
pokazuju da 50% odraslih ljudi kada im je pažnja usmerena na obavljanje
određenog zadatka (šta Apollo govori i radi) neće opaziti neočekivani objekat
(zec, gorila, medved) koji se sasvim očigleno nalazi u njihovom vidnom polju
(Simons i Chabris, 1999). Taj procenat je još veći kada su u pitanju deca. Ovaj
perceptivni fenomen naziva se “slepilo usled nepažnje” (Inattentional
blindness) i prisutan je u svim aktivnostima koje svakodnevno obavljamo, a
najlakše ćete ga primetiti u saobraćaju. Dakle, kuckanje sms poruka dok vozite?
Ne, nikako!
Hajde da pogledamo još jedan video zapis! Ovaj put vaš
zadatak je da prebrojite koliko puta su igrači u belom jedan drugom dodali loptu.
Pažljivo pratite!
(Video je postavljen isključivo u edukativne svrhe. Još zanimljivih video zapisa možete pronaći ovde a dodatne informacije možete pročitati na http://theinvisiblegorilla.com/)
Ovaj put ste verovatno svi videli gorilu koja je ušetala u
vaše vidno polje, ali je takođe vrlo verovatno da veliki broj vas nije primetio
da se boja paravana promenila i da je jedan crni igrač napustio igru. Gorilu
ste opazili zato što gorila više nije neočekivani stimulus jer ste gledali
prethodni video sa Apollo Robbinsom, ali za ostale promene niste bili
pripremljeni, niste ih očekivali i zato ih niste opazili.
Ljudi generalno imaju utisak da tačno opažaju sve što se
događa u njihovom okruženju. Međutim, to baš i nije tako. Čovekovi kapaciteti
za prijem i obradu informacija iz okruženja su ograničeni. A pošto smo u svakom
trenutku bombardovani ogromnim brojem stimulusa kao vrsta morali smo da se
prilagodimo i vršimo selekciju onoga šta ćemo opaziti i na šta ćemo obraćati
pažnju jer od toga zavisi da li ćemo biti u stanju da efikasno izvršimo
određeni zadatak. Iako opaženje i pažnja mogu biti i jednim delom jesu voljni
procesi, istovremeno dobar deo ovih procesa dešava se automatski, na nesvesnom
nivou, pa tako izveštavamo da nismo opazili stimulus iz okruženja ili nemamo
svesnu predstavu o njegovom postojanju.
Uspešnost sportskog izvođenja, naročito u timskim
sportovima, u velikoj meri zavisi od sposobnosti sportista da pažnju usmere na
relevantne i “blokiraju” sve one nevažne stimuluse. Uz to, sportisti u timskim
sportovima treba uspešno da obavljaju nekoliko radnji istovremeno. Na primer,
igrač koji je u posedu lopte treba da kontroliše loptu, motri na svog direktnog
čuvara i “skenira” kretnje svojih saigrača. Pošto sve ovo predstavlja preveliko
opterećenje za naš sistem za obradu informacija u svim timskim sportovima na
treninzima se uvežbavaju određene akcije kako bi se unapredila efikasnost igre.
Takođe, treneri obično igračima daju precizne instrukcije šta u određenim
situacijama treba da urade i ukazuju im na šta u kojoj situaciji treba da
obrate pažnju. Pošto je nemoguće pokriti sve moguće situacije, trenerova
uputstva se najčešće svode na dve-tri najverovatnije opcije. Ako ste pratili
šta se dešava tokom time out-a na košarkaškim utakmicama onda znate da treneri
obično instrukcije daju u “ako-onda” formi. Na primer, trener obično kaže - Odigrajte
tu i tu akciju, ako oni stanu u zonu odigrajte ovu ili odigrajte za Marka, ako
je on pokriven daj loptu Petru ili idi na ulaz. To je, jednostavno, tako. Nema
mnogo vremena za razmišljanje i mora brzo da se reaguje. Na ovaj način uglavnom
se povećava efikasnost igre, ali istovremeno verovatnoća da će se dogoditi “slepilo
usled nepažnje” je veća!
Istraživanja pokazuju da u 38% slučajeva iskusni
košarkaši neće opaziti slobodnog saigrača ako im se pre izvođenja akcije da, za
košarku sasvim uobičajena, jednostavna instrukcija da svoju akciju prilagode
ponašanju njihovog neposrednog čuvara i ako im je čuvar blizu krenu u prodor, a
ako je nešto dalje dodaju loptu saigraču. Svi oni koji u ovoj situaciji nisu
opazili slobodnog saigrača, u situaciji kada im nije dato nikakvo uputstvo nisu
podlegli “slepilu usled nepažnje” (Furley i sar., 2010). Slična situacija je i
kod rukometaša. 45% igrača nije primetilo da je njihovo desno krilo utrčalo na
poziciju drugog pivota i da stoji na liniji potpuno nepokriven čitave 3 sekunde
kada im je data instrukcija da prate kretnju protivničkog levog beka (Memmert i
Furley, 2007). Dakle, i najjednostavnije uputstvo šta činiti u određenoj
situaciji dovodi do sužavanja opsega pažnje kod sportista usled čega veliki
broj igrača jednostavno ne opazi slobodnog saigrača. Istraživanja pokazuju da
iskusni vrhunski igrači u ekipnim sportovima usavršavanjem tokom godina razvijaju
tzv. strategiju očekuj neočekivano. U osnovi ove strategije nalazi se
sposobnost sportista da efikasno šire (odzumiraju) opseg vizuelno-spacijalne pažnje
što im omogućava da opaze neočekivan ali koristan stimulus u okruženju
(Cereatti i sar., 2009; Pesce i sar., 2007). Kao što smo videli, bez obzira na
iskustvo i umeće, u situacijama kada se izvodi uigrana akcija ili kada trener
da preciznu instrukciju šta činiti fleksibilnost pažnje se gubi i igrači,
gotovo po pravilu, procese pažnje prilagođavaju očekivanom razvoju situacije.
Treneri bi svakako o ovome trebali da povedu računa i na
njima je da odluče koji pristup će im u određenoj situaciji biti od veće koristi.
Ako veću korist donosi širi opseg pažnje, onda svakako treba izbegavati davanje
direktne instrukcije.
Savet
za one koji utakmice posmatraju preko malih ekrana je da prihvate činjenicu da
se takve stvari, jednostavno, dešavaju, sačuvaju svoje daljinske upravljače u
jednom komadu i poštede igrače nezasluženih psovki. Vrlo je verovatno da igrač
zaista nije video slobodnog saigrača! Verovatno ga ni vi ne bi videli da ste na
njegovom mestu.
Odlično ! :)
ReplyDeleteHvala! :)
ReplyDelete