Mar 22, 2013

Šta je mentalna snaga?



Finale Australian Opena iz 2012. godine je najduži meč igran za titulu nekog Major turnira u istoriji tenisa i verovatno jedan od najiscrpljujućih teniskih mečeva ikad odigranih. Rafael Nadal i Novak Đoković su na terenu proveli 5 sati i 53 minuta! I ne, njih dvojica nisu samo prebacivali lopticu preko mreže, mada bi i to bilo izuzetno naporno! Rafa i Nole su pomerili granicu ljudske izdržljivosti. Nakon meča jedan novinar upitao je Nadala da li je tokom meča gledao na sat. Nadal mu je odgovorio: “Gledaš, okrećeš se okolo i vidiš tri sata, četiri sata, pet sati… Ovome kao da nema kraja! Ali, lepo je biti tamo, boriti se, pomerati granice, dovesti svoje telo do granice izdržljivosti… To je nešto u čemu uživam. Kada si u dobroj formi, kada si spreman da se takmičiš i poseduješ veliku strast prema igri, onda si u stanju da patiš i istovremeno uživaš u patnji. Danas sam imao takav osećaj. Dobar je to osećaj! Patio sam, ali sam uživao u svim nedaćama. Trudio sam se da budem prisutan, da pronađem rešenja… Igrao sam srcem. Igrao sam umom.” Verujem da Nadal nije proučavao filozofiju Friedricha Nietzschea (Možda sam puna predrasuda i grešim. Ako je tako, neka mi Rafa, pre svih, oprosti na neznanju!) ali su Nietzscheove ideje o neodvojivosti radosti i patnje, verovanje da patnja nije kazna i da kroz patnju postajemo snažniji i bolji dobili punu potvrdu u Nadalovim rečima.


Sposobnost da se prigrli patnja, sposobnost da se patnja iskoristi za usavršavanje i unapređivanje ličnih sposobnosti se, između ostalih osobina, nalazi u osnovi onoga što danas nazivamo mentalnom snagom.

Ali, krenimo redom. :)

Treneri, sportisti, navijači, sportski novinari i većina psihologa će, bez mnogo razmišljanja, na pitanje zašto je jedan od dvoje sportista približno jednakih sposobnosti i tehničkih i taktičkih znanja uspešniji od drugog odgovoriti da razliku među njima pravi mentalna snaga. U jednom od prvih istraživanja na ovu temu koje je sproveo Loehr (1986) utvrđeno je da sportisti i treneri smatraju da 50% uspeha zavisi od mentalne snage takmičara. U drugom istraživanju 82% rvačkih trenera označilo je mentalnu snagu kao najvažniju karakteristiku za postizanje uspeha (Gould i sar., 1987). U jednom istraživanju novijeg datuma utvrđeno je da uspešni Olimpijci i sportisti međunarodnog ranga poseduju određenu psihološku oštrinu koja im omogućava da budu konstantno uspešni (Gould i sar., 2002). Na osnovu rezultata ovih istraživanja reklo bi se da je mentalna snaga imperativ ukoliko želite da u kontinuitetu ostvarujete vrhunske rezultate u sportu. Međutim u psihološkoj nauci stvari nisu još uvek baš sasvim jasne. Pre svega, sportski psiholozi tek nešto više od jedne decenije sistematičnije proučavaju konstrukt mentalne snage pa ne čudi mnoštvo definicija, predloženih modela i teorijskih objašnjenja o tome kako treba razvijati mentalnu snagu. Čini se da je proučavanje konstrukta mentalne snage u sportu još uvek u fazi brainstorminga. I dok se jedni kunu u moći mentalne snage, drugi je proglašavaju za kulturološki mit i populistički koncept koji ima malo osnova u realnosti ali i oni priznaju da istraživanja mentalne snage u poslednje vreme polako dobijaju svoju teorijsku i metodološku osnovu u psihološkoj nauci u okviru Psihologije ličnih konstrukata (Andersen, 2011). Problem sa kojim se suočava sportska psihologija u teorijskom objašnjenju konstrukta mentalne snage ne treba mnogo da brine sportiste i trenere. Svi istraživači se slažu u tome da posedovanje određenih vrednosti, stavova, modela ponašanja i (ne)ispoljavanje pojedinih emocija koje se nalaze u osnovi konstrukta mentalne snage pozitivno utiču na sportsko izvođenje. Neslaganje među istraživačima postoji zato što su jedni uvereni da skup tih varijabli čini faktor višeg reda koji nazivaju mentalnom snagom, dok drugi smatraju da ne postoji teorijski opravdan razlog za objedinjavanje svih tih osobina u jednu.

Pa, hajde sad da vidimo šta je to što se, u ovom trenutku u psihološkoj nauci, podrazumeva pod pojmom mentalne snage.

Kao što sam ranije pomenula postoji više definicija i više teorijskih modela kojima se objašnjava mentalna snaga u sportu. U ovom blogu ću opisati dva, po mom mišljenju, najsveobuhvatnija modela od ponuđenih u literaturi. Prvi je model Jonesa, Hantona i  Connaughtona (2002, 2007), a drugi je model koji su predložili Gucciardi, Gordon i Dimmock (2008).

Jones, Hanton i Connaughton (2002) mentalnu snagu definišu kao “prirodnu ili stečenu psihološku oštrinu koja omogućava da se sportista u odnosu na svoje suparnike bolje suočava sa zahtevima koje sa sobom nose treninzi, takmičenja i profesionalni sportski životni stil i da konstantno održava viši nivo odlučnosti, fokusa i samopouzdanja i uspešnije kontroliše svoje emocije pod pritiskom u odnosu na svoje suparnike” (str. 209). Konkretnije, mentalnu snagu čine četiri dimenzije od kojih je jedna opšta (opšti stav/mentalni sklop), a ostale tri su vezane za faze takmičarskog procesa (trening, takmičenje, period posle takmičenja). Svaku od ovih dimenzija čini više specifičnih karakteristika.

Dimenziju opšti stav, odnosno mentalni sklop čine vera i sposobnost održavanja pažnje tj. fokus. Mentalno snažni sportisti poseduju nepokolebljivu veru u sebe i određeni stepen arognacije koji im pomaže da veruju da mogu da ostvare sve što zamisle, da veruju da su u stanju da savladaju svaku prepreku koja im se nađe na putu i budu uvereni da će ih njihova želja na kraju dovesti do ostvarenja punog potencijala. Oni su uvereni da je dostizanje njihovog sportskog cilja prioritet broj 1 u životu i ne dozvoljavaju da ih bilo kakva kratkoročna dobit (npr. novac) udalji sa tog puta. Ali, svesni su i da u životu treba da postoji balans i sposobni su da dobro usklade sport sa porodičnim i društvenim životom.

Kada je u pitanju dimenzija trening, mentalno snažni sportisti koriste dugoročne ciljeve kao izvor motivacije, imaju osećaj kontrole nad sredinskim faktorima i konstantno guraju sebe do (preko?) granica fizičke izdržljivosti. Mentalno snažan sportista je u svakom trenutku svestan šta mu je krajnji cilj, priznaje da je umoran ali konstantno podseća sebe da mora da radi naporno ukoliko želi da npr. osvoji olimpijsku medalju. Mentalno snažan sportista postavlja dostižne ciljeve i disciplinovan je i strpljiv u procesu dolaženja do cilja. Mentalno snažan sportista veruje da on kontroliše situaciju, da on sam određuje svoju sudbinu i da je sposoban da iskoristi priliku onako kako njemu odgovara. On sredinske uslove koje ne može da kontroliše doživljava kao izazov i koristi ih da unapredi svoje izvođenje. Mentalno snažni sportisti su izuzetno takmičarski nastrojeni. Na treningu se stalno takmiče sami sa sobom, ali i sa drugima. I dok većina sportista ne želi da oseti bol i izbegava teške treninge, mentalno snažan sportista je u stanju da tokom takvih treninga doživi zadovoljstvo (Prisetite se Nadalovog odgovora sa početka bloga).

Mentalno snažni sportisti vole pritisak koji donosi takmičenje, dobro kanališu osećaj anksioznosti, lako se prilagođavaju na bilo kakvu promenu u okruženju, donose prave odluke i biraju opcije koje će im osigurati dobar nastup u situacijama kada se nalaze pod pristiskom. Mentalno snažni sportisti imaju nepokolebljivu veru u svoje sposobnosti, ne odustaju od dostizanja cilja sve dok postoji i najmanja teorijska šansa za uspeh i ne dozvoljavaju da ih greške uznemire. Oni su u stanju da podignu nivo igre kada situacija to od njih zahteva i nemilosrdno koriste svaku priliku koja im se ukaže. Mentalno snažni sportisti su tokom takmičenja u stanju da usmere svoju pažnju na zadatak koji se nalazi pred njima i ostanu fokusirani uprkos velikom broju distraktora u okruženju. Oni su u svakom trenutku svesni neprikladnih misli i osećanja koje se javljaju tokom takmičenja i u stanju su da ih preokrenu u svoju korist.

Kada je u pitanju period posle takmičenja mentalno snažan sportista bolje podnosi kako uspeh, tako i neuspeh.  On je u stanju da iz poraza izvuče racionalne zaključke i iskoristi ih za napredovanje u budućnosti, ali je sposoban i da se racionalno nosi sa uspehom, da ne poleti. Mentalno snažan sportista tačno zna kada je vreme da se sa slavljem prekine i pažnja usmeri na nove izazove.  

Gucciardi, Gordon i Dimmock (2008) mentalnu snagu definišu kao “skup stavova, vrednosti, ponašanja i emocija koje nam omogućavaju da istrajemo i savladamo svaku prepreku, nepovoljnu okolnost ili doživljeni pritisak, ali i da održimo koncentraciju i motivaciju kada stvari idu dobro kako bi ostvarili svoj cilj” (str. 278). Gucciardi i Gordon (2009) smatraju da su mentalno snažni sportisti u stanju da regulišu svoje emocije i raspoloženja u svakoj situaciji na takav način da im to olakšava izvođenje, poseduju izuzetno snažnu unutrašnju želju i posvećenost za usavršavanjem veština i postizanjem ispeha, u stanju su da izdrže u teškim trenucima i povrate samopouzdanje u situacijama kada dožive neuspeh, dobro upravljaju procesom usmeravanja pažnje i održavanja fokusa uprkos distraktorima, nepokolebljivo veruju u svoju sposobnost da budu najbolji bez obzira na okolnosti i u svakom trenutku su svesni i razumeju koji elementi igre su im neophodni da budu uspešni. Gucciardi i saradnici (2008) smatraju da mentalno snažni sportisti poseduju niz karakteristika, a to su: vera u sebe, radna etika, visoki moralni standardi, sposobnost samomotivacije, sposobnost usmeravanja i održavanja pažnje, odlučnost, fizičku izdržljivost i izuzetno visoku toleranciju na bol, opštu otpornost, ali i emocionalnu otpornost, sposobnost da se dobro nose sa pritiskom i visoku sportsku inteligenciju.

Na osnovu ova dva modela možemo zaključiti da je mentalna snaga nije samo trening pojedinih psiholoških veština. Razvijanje mentalne snage je dugotrajan proces koji započinje pre početka bavljenja sportom, traje tokom cele sportske karijere i nastavlja se tokom celog života. Uticaj na razvijanje mentalne snage sportiste imaju njegovi roditelji, trener, drugovi iz tima i vršnjaci i na kraju sportski psiholog. 

No comments:

Post a Comment